Zlatko Dukić: Nečasni sunovrat negatora genocida

Zlatko Dukić: Nečasni sunovrat negatora genocida

.Minula 26. godišnjica genocida u Srebrenici, bila je novi povod za srozavanja časti, morala i ljudskosti u negatorima genocida – u RS-u i Srbiji prije svega – jer im nije dovoljno ni sve više rezolucija o genocidu, koje donose državni parlamenti u svijetu, ni podatak da je 34 sudija iz 29 zemalja s pet kontinenata u međunarodnim sudovima presudilo genocid – oni su tvrdokorni, uporni i patološki izobličeni u odbrani neodbranjivog i osporavanju utvrđenog

NIJE IZNENAĐENJE, ALI JESTE potvrda već ustaljenog, odavno izopačenog običaja: uoči svakog 11. jula i godišnjice genocida u zaštićenoj UN-zoni Srebrenica, razmašu se, na svoj način povampire i, čak, „otkriju“ neke nove, „maštovite“ detalje mnogi stariji, ali i mlađani jurišnici iz ordije njegovih negatora. Ove godine im je motiv više bila nedavna presuda na doživotni zatvor ratnom zločincu Ratku Mladiću, zbog čega su se naročito pomamili sljedbenici, poštovaoci i nastavljači krvoločne velikosrpske tradicije, sada poklonici „srpskog sveta“, koji nadahnuće traže u ratovima s kraja prošlog vijeka i njima neostvarenim „nebeskim“ snovima.

Uoči ovogodišnje komemoracije u Potočarima, održane u nedjelju, 11. jula, bila je, čak, nagovještaja organizovane pripreme provokacija tog događaja. Ispostavilo se to lažnom uzbunom, zahvaljujući, prije svega, pravovremenom i profesionalnom radu sigurnosnih agencija i velikog broja ljudi iz tog sektora. Potočari su prošli bez problema, u Komemorativnom centru je ukopano novih 19 žrtava srebreničkog genocida, a slika izopačene, suprotstavljene percepcije tragedije iz jula 1995. – ostala ista, ako ne i sa još dubljim razlikama.

SVE JE POČELO mnogo prije minulog 11. jula. Na očekivanim i neočekivanim mjestima, u prilikama koje ne iznenađuju, ali i u onima koje su nas zatekle, ovog puta su pokušaji osporavanja, negiranja, čak ismijavanja i dubokog vrijeđanja srebreničkih žrtava i njihovih porodica – bili u znaku koraka dalje. Pa je, tako, u Vijeću ministara BiH k’o s nokta odbijen prijedlog da 11. juli bude dan žalosti u cijeloj zemlji, jer je četvorka predstavnika RS-a (predsjedavajući Zoran Tegeltija i triling ministara) to dobila, iako je preostalih šest ministara (Bošnjaka i Hrvata) to podržalo. Demokratsko iščašenje dejtonske BiH, tako je bljesnlo u punom sjaju: manjina (četvorka) jača je do većine (šestorke). Nije to, nažalost, bio jedini incident, koji je potvrdio upornost i beščast negatora genocida: na istom je i lik, za koga saznadosmo da je ambasador BiH u SAD, a odaziva se na ime Bojan Vujić, koji odbija da na zgradi Ambasade u Vašingtonu zamijeni poderanu i uprljanu državnu zastavu novom. IIi izvjesni Mlađen Božović, šef kabineta ministra za ljudska prava u Vijeću ministara BiH, koji je na pisanom zahtjevu za službeni put Šefketa Hafizovića, predsjednika Upravnog odbora Memorijalnog centra Potočari, korekturnim lakom prekrižio riječi „genocid nad Bošnjacima“ u rubrici svrha putovanja „prisustvo obilježavanju 26. godišnjice genocida nad Bošnjacima“.

 Ipak, prema očekivanju, sve ove i slične – npr. dernek, s pjevanjem i oblokavanjem, u dvorištu crkvi iznad Potočara, dan uoči 11. jula i zvižduci i provokacija djece s podignuta tri prsta u Bratuncu, kad su nailazile kolone biciklista i motorista – nadmašio je, ko bi drugi?, nego M. Dodik. Dan pred 11. juli je bio originalan i u beščasti, pa ustvrdio da se u Potočarima ukopavaju „prazni tabuti, na kojima piše samo ime“.

ČAK I ONDA KADA pamet stane pred ovim potpunim odsustvom  ljudskosti, morala i osjećaja empatije prema majčinskim suzama, boli porodica zbog gubitka najmlijih i minimuma pijeteta, kakav priliči civilizovanom čovjeku prema nečijoj tragediji, čak i tada je ovo nešto što šokira i ostavlja bez teksta. Potresne scene iz Potočara, kojima smo svjedočili i ovog 11. jula, očito ne diraju one koji su se okovali u nečasnu ljušturu naciol-šovenske tvrdokornsoti, upornosti i nepopustljivosti. I koji to ostaju još upornije, još iščašenije i izopačenije, kako raste broj rezolucija državnih parlamenata zemalja u svijetu (najnovije su rezolucije Crne Gore i Kosova) o genocidu u Srebrenici i kako se mora podsjetiti na to da je 34 sudija UN-ovih sudova iz 29 zemalja sa pet kontinenata – dosad presudilo 700 godina ratnim zločincima, među kojima su i krvoloci iz srebreničkog genocida.

 Ništa do toga ne važi za dežurne, dobro uštimane i izdresirane negatore genocida, naročito u RS-u i u Srbiji. Oni na jednu (uz pobočnu podršku zvanične Rusije i bolesnika, tipa Petera Handkea), a cio svijet na drugu stranu, stranu pravde i pravičnosti. Što – ponoviću – nije iznenađenje, već samo potvrda odavno izopačenog običaja, koji, s jedne strane, još nedostižnom čini perspektivu jedinstvenog, na činjenicama istine zasnovanog gledanja na prošlsot, a s druge još dublje ukopava u razlike, podjele i nerazumijevanje, koji nam sumornim čine ove, a takvim obećava i mnoge iduće dane.