Piše: Zlatko DUKIĆ
Čekaju nas 10. poratni, a ukupno 11. „demokratski“ višestranački opšti izbori, ako računamo i one iz novembra 1990. godine, a sve su prilike da nas i ovog puta čeka ishod koji tukne na dva moguća rješenja – prvo, betoniranje svih dosadašnjih etnonacionalnih rovova, razlika, sukoba, svađa i udaljavanja od Evrope i, drugo, eventualni koračić dalje u stvaranju normalnije, građanskije države, koju više neće toliko sapinjati bukagije nacionalnih rovova i opšteg nazadovanja.
Nisam dosad ničim ubijeđen u to da će nove izborne tehnologije, kao teoretska brana za osujećivanje lopovluka i muševera na svim dosadašnjim poratnim izborima, biti presudan faktor da preksutrašnji izbori budu bitno drukčiji u odnosu na dosadašnje, dokazano mutne. Razlog za to je, najprije, u tome što su tehnologije, finese koje ih čine i njihova primjena prilična nepoznanica i za biračke odbore i za svu izbornu administraciju, a kamoli da se očekuje da to bude jasno glasačima i da s tim nemaju problema kad u nedjelju izađu na birališta.
Drugi, još veći i opasniji razlog za rezervu vidim u tome što se stranke i njihovi timovi, koji su se i dosad služili radnjama ispod žita, sigurno ne mire s tim da im je to izbijeno iz ruku, pa su tokom priprema za izbore razrađivali podzemnu inženjeriju, koja će se, kao i dosad, pobrinuti za to da im se ne izbiju iz ruku aduti koji su im i dosad donosili glasove i vlast. Ne mora to biti „bugarski voz“, kupovina glasova ili podmićivanje ordije glasača; dovoljni su diverzantski potezi onemogućavanja primjene tehnologije i sprečavanja nesmetanog toka izbora i, pogotovo, brojanja glasova.
Ne mora to tako biti, ali nema ni garancija da će taj lopovluk biti osujećen, niti da izbori neće biti kao dosadašnji. Ali, sigurno se već samo razmišljanje i pripremanje za ono što nas čeka mora kretati u relacijama strahovanja da oni koji su decenijama na vlasti, a na vlast su došli nečasno i uz mućke, neće tek tako odustati od istih alata i, pogotovo, predati se pred onim što bi trebalo da budu pošteniji izbori. Ako je suditi po predizbornoj kampanji, koju su opet odlikovale stare šeme i stare isprazne priče, s dominacijom presipanja iz šupljeg u prazno, na preksutrašnjim izborima će se, zato, voditi bitka između onih koji vjeruju u pravičnost i objektivnu sliku glasačke volje, s jedne, i onih kojima se diže kosa na glavi čim im se pomenu poštenje i objektivnost, s druge strane.
Šta god od toga da se desi, bio ili ne bio u pravu onaj ko je rezervisan i skeptičan, realno je očekivati da se čudo, nažalost, ipak neće desiti. Nikakve su garancije – uključujući i očekivano dejstvo novih izbornih tehnologija – da će ishod izbora biti moguć bez dominacije dva smjera njegovih rezultata i njihove primjene. Prvi je novo betoniranje postojećeg stanja i rasporeda snaga te, naročito, produbljivanje šančeva etnonacionalizma, razlika, podjela i netrpeljivosti. Drugi mogući smjer, za koji postoji malo izgleda i još manje garancija, mogao bi biti koliki-toliki iskorak ka onome što se zove građanskim sutra države, a što nacionalizmom zatrovane falange i posebni štabovi uspješno blokiraju i sprečavaju.
Neki od nagovještaja takvog ishoda nuđeni su nam protekle četiri godine, nakon onoga što smo izabrali na izborima 2022. godine. Ali, niti je to uhvatilo duboke korijene, niti je uspjelo nadjačati blokade, opstrukcije i diverzantsko djelovanje nacionalističkih jurišnika, osobito iz SNSD-a i, uopšte, politike Republike Srpske, te njihovih vjernih saveznika, učvršćenih u dvojnom paktu s HDZ-om BiH.
Ovog puta to se još oštrije najavljuje i još je očitije. Posebno se, sudeći po onome što nam je donijela predizborna kampanja, ogleda u strahovanju da će u budućem sastavu Predsjedništva BiH HDZ i SNSD imati svoje kandidate, odnosno kandidatkinje, što bi dvojni pakt HDZ–SNSD dovelo u dominantnu, presudnu i, što ne reći, pogubnu poziciju po državu i njeno sutra. Jer, ako se to desi – a sve upućuje na tu prijetnju – onda bi donošenje važnih odluka u Predsjedništvu bilo svedeno na nadglasavanje bošnjačkog člana i na blokade koje nije moguće izbjeći. A ako se još desi da se isti recept primijeni i utvrdi, kao dosad, i u državnom Domu naroda, eto nam razloga za strah od onoga što nas čeka i za nevjerovanje da će se izbjeći pretvaranje tekućeg zastoja na evropskom putu u koračanje nazad.
Zbog svega ovoga, dva putića koja bi mogla slijediti nakon izbora malo koga normalnog čine ravnodušnim i mirnim. Naprotiv, očekivane promjene nabolje, pogotovo one drastičnije i korjenitije, čine se krajnje nemogućom misijom i jednom vrstom političko-društvene fantastike. Bar tako sada izgleda. Bez obzira na to što bi bilo dobro – a što bi sretnim učinilo i potpisnika ovih redova – kad bi ta slutnja bila pogrešna.
