Muharemova vodenica

Muharemova vodenica

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE SABRIJE KAHRIMANOVIĆA

Proljetno sunce prosulo svoje zrake po kanjonu rijeke Jablanice. Tišinu remeti kloparanje vodeničkog točka, koji se okreće dok melje žito koje lagano izlazi iz koša i nestaje pod vodeničkim točkom koji se decenijama okreće u ovoj vodenici. Starina Muharem dobro pamti i bolja vremena kada je po cijeli dan i noć u svojoj vodenici mljeo žito što bi stanovnici Hasovića donosili ga na leđima ili  sa konjima. Prisjeća se i vremena proteklog rata,  kada je vodenica na rijeci Jablanici, dok je vladala  nestašica struje, bila spas za izgladnjeli narod sa ovih pitomih strana, posebno ljudi iz Hasovića.

„Danas dođe pokoji mještanin da samelje žito. Onako reda radi, da promijeni način isharne, da se prisjeti na stari vakat i na adet koji je skoro i zaboravljen. Ovdje u mojoj vodenici uz kloparanje vodeničkog točka i žubor rijeke Jablanice dođu moji stari jarani iz Hasovića, Vildana, Kurješevića, Mahalbašića i drugih sela, da se vidimo i da koju popričamo. Moja vodenica je ostala jedina na rijeci Jablanici, a nekada je bilo dvadesetak ovakvih niz ovu planisnku rječicu.Žao mi je što se starine lahko zaboravljaju i što ljudi češće u kanjon rijeke Jablanice na navraćaju. Bogami kakvo je došlo vrijeme i besparica uvjeren sam da će se više orati i sijati ove godine i da bi najesen moja vodenica radila kao nekada, po cijeli dan i noć – priča nam  Muharem u svojoj vodenici u ove proljetne dane.

Utabanim stazama koje vode iz Hasovića do vodenice na rijeci Jablanici pojaviše se Muhidija i Rasim sa džakoviam na ramenima i zamoliše Muharema da žito samelje kako bi doveče brašno odnijeli svojoj kući u Hasoviće.Muharem rado prihvati posao i obeća im da će tako i biti i ponudi Muhidiju i Rasima da sjednu u kraju vodenice i da se okrijepe domaćom rakijom i malo zameze onim što se na sofri u vodenici našlo.

„Fala Ti  Muhareme. Mi smo i mislili malo s tobom u vodenici ostati da se prisjetimo vremena od nekad kad smo baš ovdje dane provodili i uživali u ljepotama što ih može samo rijeka Jablanica i vodenica pružiti. Bilo je to vrijeme koje s posebnom pažnjim pamtimo – reče Muhidija a sa njim se složi i Rasim pa nastaviše: „Došlo je neko čudno vrijeme. Vrijeme u kome je sve više sirotinje, a sve manje se može od svog rada živjeti. Žao mi je što su mnogi za ovakvu državu, ako se ovo može državom nazaviti, u proteklom ratu živote dali. Pamtim ono ratno vrijeme kad smo svi bili u istim belajima i kad smo skoro svi samo preživljavali i čekali da nam dođe sloboda. Pričalo se da će nam biti bolje, a da će naši borci zlatnom kašikom jesti. Odmah sam znao da nas varaju i da se to neće desiti. Danas bogami lopovi, a kojih je sve više, mogu jesti zlantom kašikom, lijepo žive, a naša djeca ni posla nemaju.

U vodenici vrijeme brzo prolazi, dan je sve više odmicao a raspoloženje  je raslo. U međuvremenu vrata od vodenice se otvoriše i  društvu se pridužiše Hasan, Bajro i Fehim koji su kako kažu, bili na teferiču u Malovanu pa čuli su priču iz vodenice pa malo svratili. Muharem im ponudi mjesto  da sjednu a oni rado prihvatiše.Pričaju da su u Malovanu svirali kod nekog gazde pod šatrom i dobro zaradili. Ljudi vole pjesme i na takav način zaborave na sve ono što ih okružuje, a ništa lijepo ne mogu vidjeti osim jada, bijede i sirotinje. Valjda nam je suđeno u takvoj državi kakvu imamo – govore Hasan, Bajro i Fehim.

U vodenici se začu  zvuk violine i šargij, a Hasan, Bajro i Fehim zapjevaše, milna ih slušati:

“Otišla je moja prija na planinu da se skija kupio sam i ja skije da se spustim pored prije… Prija mi je visoka i u struku tanka, morat ću se pripazit da me ne nasanka…“ Aferim momci, dobaci Muharem. Muhidija i Rasim se nasmijaše, nazdraviše šljivovicom i zamoliše da čuju još koju  pjesmu. Jer, kako vele, uz pjesmu  je mnogo ljepše ovdje u vodenici, a bogami i zaborave se svakodnevne obaveze i nevolje koje su se na pleća navalile.

Opet zajeca violina i zasvira šargija i pjesma u vodenici odjekuje, milina je čuti:

“Rastao sam uz šargiju ko bosansko dijete,uvijek moje misli za šargijom lete. Hoj šargijo starog babe moga, draža si mi od zlata suhoga. Uvijek su mi draga sjećanja na babu kad je sviro šargiju dok smo pili kahvu. Hoj šargijo starog babe moga, draža si mi od zlata suhoga…“

I dugo se pjesma čula iz vodenice. Nadjačala je kloparanje vodeničkog točka. Lagano se sunce gubilo na zapadu, postajalo je mračnije u dolini rijeke Jablanice. Vrijeme je za povratak u Hasoviće. Sa njima će i starina Muharem. Zaključaće vodenicu, zaustaviti vodenički točak i čekaće novi dan i povratak na rijeku Jablanicu. „Novi dan i nova nafaka. Nekako uz kloparanje vodeničkog točka vrijeme brzo prolazi, manje se razmišlja o glupostima koje nas okružuju, o lopovima kojih je sve više u našoj zemlji, o sirotinji koje je sve više nakon ovog posljednjeg rata. Valja nama sve ovo izdurati, jer dabogda da se išta može promijeniti pored ovakvog stanja koje vlada u našoj zemlji – zaključi starina Muharem dok mu pogled ne silazi sa vodenice na rijeci Jablanici u koju će se s prvim jutarnjim suncem ponovo vratiti i nastaviti tamo gdje je i stao.