Tuzlak u svijetu grafita

Crtanje grafita jedna je od novotarija koje su krajem 90-ih godina prošlog vijeka stigle u naše krajeve. Do tada, grafitima su se smatrale poruke ispisane na zidovima, no kada se omladina odlučila da sprejevima raznih boja „uljepša“ fasade širom grada, bilo je jasno da je u Tuzlu i BiH stiglo nešto novo. Nešto što smo do tada viđali samo na TV ekranima. Mnogi mladići okušali su se u crtanju grafita. Neki su brzo odustajali, no bilo je i onih kojima je vrlo brzo venama počela teći farba. Jedan od njih je i TZC075 (ime i prezime poznato redakciji) koji više od 20 godina crta grafite!

Početak na tuzlanskim ulicama

„Sve je počelo kada sam prisustvovao jednom od festivala grafita održanom u Tuzli. Odmah me je privuklo to kako crtači na zidovima prave sjajne grafite. Mnoštvo boja, kontura, oblika, a sve lijepo uredno. Već nakon par dana kupio sam nekoliko sprejeva i krenuo iza jedne zgrade da nacrtam grafit. Izgledao je grozno, ali sam bio sretan što sam ga napravio“, objašnjava nam TZC075 i nastavlja:

„Vrlo brzo upoznao sam još neke grafitere pa smo zajedno išli u „akcije“. To je podrazumijevalo da šaramo zidove širom grada. Odlazili smo u kasne sate, čuvali jedni drugima straže da nas ne uhvati policija. U Tuzli je bilo lokacija gdje smo i preko dana bez problema mogli crtati, trenirati, ali nas je privlačio taj adrenalin da crtaš na što javnijem mjestu“.

Bilo je to ranih 2000 – ih godina, a nakon desetak grafita nacrtanih širom Tuzle, TZC075 se povezao sa grafiti scenom izvan grada soli. Kako kaže, upoznao je crtače iz Sarajeva i Zenice, te su počela „gostovanja“ širom naše zemlje:

„Što sam više ulazio u svijet grafita shvatio sam da je to prava umjetnost. Npr. sprejevi koje sam do tada koristio, uopšte nisu bili namjenjeni za crtanje grafita. Boja je bila rijetka, curila je niz zidove, ali sam brzo otkrio da postoje sprejevi visokog kvaliteta poput ‘Montane’ i drugih. To se desilo kada sam upoznao scenu u Sarajevu, Zenici i Mostaru. Putovao sam tamo, crtao grafite i družio se sa ostalim crtačima. Učestvovali smo i na festivalima, ali i u tajnim akcijama.“

Jurnjava sa policijom

Kako kaže, prošao je sve i svašta u tim „akcijama“:

„Bilo je tu jurnjave sa policijom. Znali su nas i opkoliti, čekati da budemo neoprezni pa da nas uhvate. Jednom prilikom sam se popeo na drvo gdje sam proveo nekoliko sati dok su me tražili. Bukvalno sam bio iznad njih dok su ispod mene pričali na motorolu tražeći me po kvartu. Srećom, nisu me uhvatili. Znam da se kod nas grafiti smatraju vandalizmom, tako da bih sigurno dobio neku veliku novčanu kaznu. Kako je vrijeme prolazilo, sve manje sam se bavio crtanjem grafita po zgradama. Uglavnom sam išao na festivale, sve dok se nisam upoznao sa crtanjem po vozovima“, kaže nam TZC075 pa nastavlja:

„U svijetu grafita kada iscrtaš jedan vagon to se vrednuje kao 10 zidova. Sjećam se da sam prvi vagon išarao u Doboju. Bilo je to prije 15 godina. Provlačili smo se ispod nekih žica da uđemo u „jard“ (izraz za mjesto gdje se parkiraju vozovi). Sjećam se da smo u travi čekali da čuvar obiđe krug i sve pregleda, a onda smo u mrklom mraku nacrtali grafit na jednom vagonu. Osjećaj je bio pomiješan. Uzbuđenje i strah u isto vrijeme.

Vagoni

Nakon Doboja, naš sagovornik nam kaže da je vrlo brzo uslijedio put širom Evrope. Cilj je bio nacrtati što više grafita na vagonima. Preko interneta je upoznao mnoge ekipe iz Slovenije, Srbije, Italije, Holandije. Putovao je, sastajao se sa njima i odlazio u „akcije“.

„Sve su to opasni poduhvati jer ulazimo na zabranjena područja. Mnogo je čuvara koji čuvaju te vozove i moraš biti veoma oprezan. Sjećam se da je najgore bilo u Milanu. Bilo nas je dvanaestorica. Preskakali smo ograde, puzili po kamenju i travi da bismo došli do vagona koji je bio malo udaljeniji. Takođe i u Holandiji je bilo „gutavo“. Tamo smo se jedva izvukli, a Holanđani su mi rekli da ukoliko bi nas uhvatili zaradili bismo ogromne kazne. Možda i zatvorske. Srećom, dok smo crtali grafite imali smo ekipu koja nam je čuvala stražu. Ipak, sav taj strah brzo prođe kada ujutro dođeš na istu stanicu i gedaš kako voz polazi sa stanice, a na vagonu je tvoj grafit. Njega će svi vidjeti gdje god da putuje.“

TZC075 već godinama ne crta grafite. O ovoj subkulturi nije promijenio mišljenje. I danas smatra da je to vrhunska umjetnost, no neke stvari se moraju razgraničiti.

„Protiv sam šaranja zidova bez ikakvog reda i estetike. Za mene je to čisti vandalizam. Posebno kada se radi o novim fasadama. I ja sam to nekada radio, ali brzo sam shvatio da je to uništavanje javnih površina. Ako će se već crtati grafiti uvijek sam za to da to bude nešto lijepo, sa jarkim bojama. Neko umjetničko djelo. Gradovi su nam i onako sivi, tako da mislim da sve te sive zidove trebamo uljepšati svim mogućim bojama. Jednostavno je ljepše, ugodnije oku. Drago mi je što u Tuzli postoje zidovi na kojima se legalno mogu crtati grafiti. Jedino što se danas sve manje mladića i djevojaka bave ovom umjetnošću. Starije generacije su prestale crtati, a novih je sve manje“, zaključuje TZC075.

J. Jeremić