Rješenje s dvije države na Bliskom istoku samo utopija?

Ideja stvaranja dvije države, Izraela i Palestine, u suštini je starija od same države Izrael, a zapravo nije neprihvatljiva ni Izraelcima. Ali realnost je da je Bliski istok svakim danom sve dalje od takvog rješenja, piše DW.

Odakle dolazi ideja o “dvije države”?

Taj pojam prvi put se pominje još u zaključcima takozvane Pilove komisije koja se problemom Jevreja i Arapa bavila još dok je Palestina bila pod britanskom upravom (1922-1947). Tako je 7. jula 1937. i zvanično predloženo da se na tom području stvore dvije države: jedna jevrejska i jedna arapska.

Članovi komisije tada su razgovarali s više od stotinu Jevreja i Palestinaca, da bi na kraju došli do gorke spoznaje: među te dvije skupine, iako žive jedni pored drugih na relativno malom području, vlada “nepremostivi sukob”. Te grupe praktično nemaju zajedničke osobine. “Njihove nacionalne težnje nisu međusobno saglasne”, glasio je zaključak. To znači da to područje mora da se podijeli u dvije države.

Taj plan je doduše ostao u fijoci, ali je bio osnova za sve ostale pokušaje da se smiri sukob između Izraelaca i Palestinaca. Godine 1947. njime se bavila i Generalna skupština UN, ali je inicijativa propala zbog ogorčenog otpora arapskih država. One, naime, nisu htjele ni da čuju za postojanje države Izrael.

Ujedinjene nacije su, prilikom stvaranja države Izrael, odredile i ono što se danas zove “međunarodno priznate granice” Izraela, ali to već odavno nije realnost. U čitavom nizu ratova koji su se nakon toga vodili uvijek je glavni cilj bio: pomjeriti granice. Nakon Šestodnevnog rata 1967. u kojem su izraelske snage ušle i u istočni dio Jerusalima i područje Zapadnog Jordana, činilo se da rješenje koje podrazumijeva “dvije države” više uopšte ne može da se realizuje.

Kad je priznato pravo na samoodlučivanje Palestinaca?

Taj plan došao je na dnevni red tek 1980. kada se tadašnja Evropska zajednica založila za pravo Palestinaca na samoopredjeljenje i podstakla stvaranje dvije države. Bilo je potrebno da prođe više od dvije decenije dok se u martu 2002. toga nije prihvatio Savjet bezbjednosti UN.

Džordž Buš mlađi bio je prvi američki predsjednik koji se založio za takvo rješenje, a s ciljem postizanja trajnog mira na Bliskom istoku. O takvom planu bilo je riječi i 2003. u takozvanom Ženevskom sporazumu u pregovorima izraelskih i palestinskih pregovarača.

Osnova za to da se gledišta uopšte nekako približe bila je činjenica da je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) 1988. doduše ne direktno, ali suštinski zapravo priznala postojanje jevrejske države Izrael. To je bio veliki korak, jer do tada je cilj PLO bio formiranje arapske države Palestine na čitavom području, bez države Izrael. Umjesto toga PLO je praktično prihvatio “liniju razdvajanja” kakva je nastala 1967. godine.

Tu liniju razdvajanja u suštini prihvata i islamistički Hamas, sudeći bar po pojedinačnim izjavama nekih njegovih vođa, kao što je premijer Ismael Hanijeh. I drugi visoki zvaničnici Hamasa spremni su da prihvate takvo rješenje, ali kao uslov postavljaju referendum među Palestincima.

Dvije ili jedna država?

Od početka ovog vijeka podrška ideji o “dvije države” počela je da raste i među Palestincima i među Izraelcima. Ali sve veći problem postajalo je to da se stvori palestinsku državu koja bi bila sposobna da opstane zbog sve više jevrejskih naselja na područjima koja bi eventualno trebalo da pripadnu palestinskoj državi. To nije bilo nešto što su Palestinci mogli da prihvate, pa se tako 2014. nešto više od polovine stanovništva izjasnilo protiv takvog rješenja.

Taj trend se nastavio i u sljedećim godinama. Mnogi danas misle da ni fizički nije više moguće stvoriti drugu državu zbog brojnih jevrejskih naselja. Dodatni problem su teroristički napadi ekstremnih Palestinaca, pa tako se 2015. samo polovina Izraelaca izjasnila za takvo rješenje.

Ali koje drugo rješenje je uopšte moguće? To je teško reći, jer i među tvrdokornim zagovornicima jevrejske države Izrael ima pristalica stvaranja palestinske države već iz zbog brojnosti Arapa u Izraelu u slučaju da na čitavom području postoji samo jedna država.