Razgovor sa Hajrudinom Trletom, uspješnim biciklistom – Biciklizam je život

Razgovor sa Hajrudinom Trletom, uspješnim biciklistom - Biciklizam je život

Uspješan sportski radnik, sada trener BK „Zmaj od Bosne“, karijeru je godinama gradio i brojnim priznanjima i  medaljama postao jedan od najboljih biciklista sa područja Tuzlanskog kantona, ali i šire. Nakon ustanovljenih zdravstvenih problema, svoj rad je usmjerio ka trenerskoj karijeri,  buđenju svijesti kod mladih o zdravom životu i čarima prirode i biciklizma.

Godinama se bavite biciklizmom, za početak razgovora nam recite odakle ljubav prema ovoj vrsti sporta?

-Negdje oko 60-ih godina, bilaje ta neka ekspanzija bicikla. Tada je bila „fora“ imati bicikl i voziti ga, naravno. U to vrijeme su moja braća trenirala. 1970. godine i ja sam počeo da vozim bicikl. Gledajući njih, zavolio sam biciklizam.

 

Za koju godinu i mjesto se vezuje Vaša prva trka? Jeste li već na samom početku karijere ostvarili pobjedu?

Prvu trku sam vozio tek 1973. u Osijeku. Na tom nekom početku karijere, prvo sam se morao dokazivat, potvrdit da sam spreman, i tek onda učestvovat u trkama. Kao i većina sportista, na prvoj trci, željan pobjede, mimo taktika onih koji su me odveli na takmičenje, brzo i po svom sam startovao i pobijedio. Drugu i treću trku sam imao u Banjaluci. Na obje sam lagano pobijedio. Eto, tako su se nekako počeli nizati moji uspjesi u biciklističkoj karijeri. Tradicija pobjeda u ciklokros-u, kao prvaka države, godinama se vezuje za naše prezime. Prvo su braća osvajala titule prvaka, a kasnije i ja.

Bili ste reprezentativac u bivšoj Jugoslaviji? Koliko Vam to što ste uživali tu titulu znači? Za to je bilo potrebno mnogo zalaganja, rada, vježbe i treninga?

-Svakako da jeste. Nekada sam se znao i preforsirati, ali nikada nisam odustajao od svog cilja. Medalje koje imam, odraz su svega toga. Vjerujte da ne žalim ni sekund što sam svoje vrijeme posvetio treniranju. Biti reprezentativac bivše Jugoslavije nije bila mala stvar. Ponosim se time.

Da li biste od svih postignutih rezultata mogli izdvojiti kao jedan koji Vam je posebno važan? Priželjkujete li da neki od takmičara/članova Kluba postigne isti ili sličan rezultat?

-Imao sam jedan rezultat kojeg bi želio da prevaziđe neko od mojih mladih takmičara. 1976. godine sam bio drugi na trci kroz Srbiju. Sada naši vozači to teško i završe. Zato kažem da bih volio da neko od mojih takmičara postigne sličan uspjeh. Naš klub je za ovo vrijeme postigao jako uspješne rezultate, stoga očekujem od takmičara da danas- sutra postignu sličan rezultat ovom mom iz 1976.

Za vrijeme vaše uspješne sportske karijere, vjerovatno je bilo i nekih padova?

-Na trci kroz Jugoslaviju sam bio dvaput ’76. godine, ali sam nažalost pao. Zato sam 1978. godine, ja mislim bio na 30 mjestu na trci kroz Jugoslaviju, ali sam od naših takmičara bio na trećem ili četvrtom mjestu. Konkurencija je bila ogromna. Dovoljno je samo spomenuti Slovence, koji su i tada, a i sada u biciklizmu neprikosnoveni. Tada je samo šest vozača moglo da vozi za reprezentaciju. Tako da, biti izabran kao jedan od njih je velika čast.

Kao sportista ste jako uspješni. Možemo reći da ste jedan od pojedinaca čijim medaljama se kompletan Kanton treba ponositi. Da li ste bavljenjem biciklizmom zanemarili školovanje?

Naravno da jesam. Kao što sam već kazao, biciklizam je uvijek bio moj život. Da sam težio ka obrazovnom usavršavanju, možda i ne bih postizao ovakve rezultate (spojiti i postići sve ovo). Ne kajem se. Kad bih se opet rodio, uradio bih isto. Svoj cilj sam ostvario i postigao sve ono o čemu sam kao dijete sanjao.

 

Možemo li ljubav prema prirodi i životinjama povezati sa vašim zadovoljstvom bavljenja ovog, poprilično zahtjevnog sporta?

Naravno. Činjenica je da sam veliki zaljubljenik u prirodu i sve ono što je povezano s njom. Od malena sam volio i vozio bicikl. Tako da mogu reći da se ljubav prema ovom sportu javila još od mog ranog djetinjstva. Primjera radi, kada bih morao da biram između škole i vožnje, uvijek bih izabrao vožnju biciklom. Što se tiče životinja, mogu reći da je to sve usko povezano sa ove moje dvije ljubavi. Tu bih vam prije svega ispričao jednu angdotu koja jasno potvrđuje tu priču. Imam psa kojeg često vodim na izložbe. Isti dan sam imao takmičenje/trku sa klubom i uporedo izložbu pasa. Budući da niko nije imao vremena psa povesti na izložbu, takmičari su na trku otišli sa kolegom, a ja sa psom. Sa izložbe smo se (kroz smijeh) vratili sa mnogo medalja. Kako prijatelj reče (kroz smijeh) više medalja sa izložbe nego sa trke. To govori mnogo o mojoj neiscrpnoj ljubavi i prema životinjama, ali i biciklizmu kojem sam posvetio cijeli život. Iako biciklizam djeluje kao jeftin sport, to uopšte nije tako. Za sve trke moraš biti spreman i mnogo uložiti. Trudim se da svim članovima kluba obezbijedim što bolje uslove, ali i prenesem znanje.

 

Koliko je prema Vašem mišljenju važan savjet trenera?

Da se ponovo rodim, opet bih se bavio biciklizmom. Samo što bih sada neke stvari drugačije uradio. Pravio sam mnogo grešaka tokom svoje karijere. Sada svojoj djeci savjetujem da ne ponavljaju moje greške. Za svaki pad koji sam imao, krivac sam bio isključivo ja, a ne onaj ko me oborio ili zakačio. Trudim se da i oni ne prave iste greške. Prvo radi njih samih, a onda i radi konačnog plasmana.

Koje ste greške najčešće pravili?

Nekada nisam slušao trenera. Mogu reći da je to prva greška, koja bi za sobom vukla sve ostale. Nekada sam znao vrdati trening, a opet s druge strane nekada se i preforsirati pri treniranju. Toliko sam imao veliku i jaku želju, da sam zbog te pretreniranosti znao da  dođem u krizu na važnoj trci. Sada znam koliko znači savjet trenera.

Tekst objavljen u novini Glas TK 14.04.2017