Postoje ljudi bez kojih pozorište ne bi bilo ono što jeste. Ne stoje pod reflektorima, ne izlaze na naklon, ali su u svakoj riječi, u svakom pokretu, u svakom aplauzu. Takva je bila i naša draga suflerka Izeta.
Bila je tiha snaga scene, oslonac glumcima, čuvar teksta, ritma i sigurnosti. Ali mnogo više od toga, bila je duša pozorišta. Imala je onu rijetku energiju koja okuplja, pokreće i daje snagu onda kada je najpotrebnije.
Voljeli smo je ne samo kao kolegicu, nego kao čovjeka. Voljeli su je i izvan naše kuće, jer je nosila nešto iskreno, ljudsko i neponovljivo — dobrotu koja se ne nameće, nego prepoznaje. Nakon njene smrti ostaje tuga koju je teško opisati, ali i zahvalnost što smo imali privilegiju dijeliti pozorište i život s njom.
Zauvijek će ostati dio svake naše pozorišne priče.
Narodno pozorište Tuzla
