Nismo se borili za ovakvu Bosnu

Piše: Sabrija Kahrimanović

Sitna jesenska kiša već nekoliko dana pada. Natapa zemlju. Magla svakim danom smanjuje vidike i sve je bliža zima. Vrijedni domaćini iz Hasovića požurili da se na vrijeme za hladne zimske dane pripreme. Seoskim sokacima prolaze  zaprege sa ogrevom, a iz polja u dolini rijeke Bistrice, izvlači se i posljednja ljetina.

U kraju bašče. pored kazana, okupili se ljudi iz Hasovića i obližnjeg sela Misurića i uživaju u kapljicama domaće šljivoice. Starina Sejdalija  već danima vatru u kazanu ne gasi. Ljudi donose šljivov i jabukov kom da se ispeče, da se osigura dovoljno rakije za naredni period. Sejdalija je zadovoljan poslom i kaže da je ova godina posebno berićetna, jer su voćnjaci u izobilju rodili i donijeli visok rod šljive, jabuke, kruške, a i drugog voća.

„Dobro se šljiva plaća ove godine. Biće rakije u skoro svakoj kući u Hasovićima. Biće češće pjesme, sijela i veselja. Jer, od davnina ovdje  iznad rijeke Bistrice uz domaću rakiju i sijela su ljepša i češća. Ovdje uz kazan kod mene od ranog jutra dolaze  ljudi iz Hasovića, a navrate i komšije iz Misurića. Jesen je najljepše doba. Hambari su puni ljetine što se skine sa naših polja uz rijeku Bistricu. Lakše je u ovom vaktu durati i proljeće dočekati – govori Sejdalija  dok  jednim okom mjerka kako rakija lagano teče iz kazana i sliva se u posudu koja postaje sve punija.

„Nije davno bilo kada smo od dušmana bježali iz naših bašči, kad su sa Predraza granate  iz neprijateljskih topova  padale po poljima uz Bistricu i po našim baščama. Nisam ni vjeroavo da ćemo se ponovo ovdje vratiti i da će život krenuti ponovo  u  Hasovićima. Fala Bogu dočekali smo i taj vakat i mnogi su se vratili, a nekih više nema među nama. Ostala su samo sjećanja na dobre insane i na ružne slike što smo ih godinama gledali po našem kraju – priča uz kazan  starina Hamdija koji nije mogao a da ne pomene da je u proteklom ratu brata Sabira i sestru Hankiju izgubio. Poginuli su od neprijateljske granate  malo dalje od ove bašče. Ukopali su ih u seoskom mezarju, a Hamdija i njegovi sinovi Ibrahim i Muslija  odu na mezar i Fatihu prouče.

„Moj Hamdo je nekako polovinom rata skupio svoj sibijan i otišo u Njemačku. Nikad se više u  Hasoviće nije vratio. Ponekad se javi pismom, a oni koji ga sretnu u Hamburgu, donesu selam u naše Hasoviće. Pričo je da se nikad ovdje neće vratiti i da mu je ljepše u Njemačkoj. Kćerka Sabina  završila je Medecinski fakultet i doktorica je u bolnici u Hamburgu, a nastairji sin Muhamed ima svoje preduzeće i kod njega je sve više ljudi iz naših krajeva koji rade i čekaju bolji vakat.Volio bi da nam se Hamdo vrati i da vidi kako nam je danas u  Hasovićima.E moj Hamdo, da ti je vidjeti da ja svog Salema i svoju Nedžmiju nisam mogao da školujem. Nije se para imalo, a bogami karta skupa od naših Hasovića do škole.  Salem je uspio završiti za bravara i sad je na Birou rada. Godinama je tamo i neznam kad će posla biti za njega, a Nedžmija je uspjela samo osnovnu  završiti i šta je joj je drugo ostalo nego udala se u Bektiće za Rasima  Osmanovog i ima troje djece.Teško žive. To je sudbina nas u ovoj napaćeno Bosni – govori plećati gorštak Hamzalija.

S druge strane kazana, Zehrudin i Smajil naštimaše violinu i šargiju i pjesma krenu: „Kad me ljudi upitaju u kome sam rođen kraju, nit se stidim nit ih varam, ja ponosno odogovaram. Ja sam rođen u lijepoj Bosni i time se ja ponosim….“

Društvo kod kazana  nastavi pjevati. Odjekuje baščom starine Sejdalije. Čuje se u poljima pored Bistrice. Kišoviti jesenski dan ispuniše pjesmom i željom da se još koja popije i lijepo druži. Fadil dobaci da bi volio kad bi sada ovdje u Hasovićima, baš pred kazana bio njegov jaran Mustafa sa kojim je godinama po ovim čukama hodio i zajedno sa drugim borcima Bosnu brani.

„A da sam znao da se za ovakvu Bosnu borim. Bogami pušku bi u prvi potok bacio i pobjegao bi iz naše Bosne. Baš onako kako su mnogi uradili. Oni se sad vraćaju sa punim džepovima para i pričaju nam kako su u tuđini izdeverali, dok smo mi po ovim brdima krvarili i ovu zemlju branili od dušmana. Mi borci smo zadnja fukara i skoro da i nesmijemo kazati da smo ratovali u proteklom ratu. Ko nam je krvi, kad smo previše Bosnu volejli. A bogami i pobjeguljama je Bosna bila u srcu, ali baš ovakva u kakvu se iz belosvjetksih gradova vraćaju i sad nam drže lekciju o lijepom i boljem životu. Pričali su nam o zlatnim kašikama, o boljem životu, samo da se rat završe. Bili su oni upravu, Zlatne kašike i bolji život u ovoj zemlji imaju samo lopovi i ljudi koji nemaju stida niti morala. Pošteni i čestiti domaćini, ljudi što su za Bosnu ginuli, sad su fukare da veće nemogu biti. I gdje je tu pravda – priča Fadil i dohvati čašicu ljute šljive pa nazdravi. U potsvijesti zažele da se vakat, koji je prošao nikada više ne vrati. Ljut je na političare i na one što iz Bosne na početku rata pobjegoše. Sebi neće veli, nikada oprostiti, što je u ruke pušku uzeo i lomatao se četiri godine po bosanskim brdima. Zbog čega, ni on sam ne zna odgovor.

Opet se začu pjesma kod kazana: „Kad Ibro pođe zemlju da brani. Ko li će tebe majko da hrani…. Zajeca violina i šargija a stari Sejdalija ubaci glavnu u ognjište kazana i pogleda društvo  u njegovoj bašči pa onda pogled baci na mlaz rakije koji je izlazio iz kazana . Miris rakije se širi baščom, a u daljini  kroz Hanića šumu, magla se uzdiže visoko iz kanjona rijeke do vrhova. Po tome se može zaključiti da je zima na pragu. Pjeva se i svira u Hasovićiam kod kazana. Proba se ovogodišnja šljiva, a na žaru  pucketa bukovina i širi se miris sa roštilja. Ovo je najljepše doba u godini, pričaju ljudi iz Husovića.

„Stiže jesen, već doalzi zima, u Armiju sprema majka sina….razliježe se iz ćoška bašće. A Muradif i Enver  rekoše, da je to bilo najbolje doba u onom vremenu, kad su se momci u vojsku pratili, kad su se sijela pravila i kad su se cure udavale. Bio je to vakat koga oni, koji su ga zapamtili, nikad neće zaboraviti. A sada ovo vrijeme smao se može pamtiti po lopovima, lopovlucima, po nepravdi, bijedi i siromaštvu.

„Eto takvu smo Bosnu dobili. Ovo nikud ne vodi. Teško je da teže ne može biti. Da bogdom u ruku pušku nismo uzimali. I opet bi bila Bosna, možda bi drugi bili pravdeniji od ovoh naših današnjih vlastodržaca i političara. Nikad se nezna– govori Fadil i pogleda Sejdaliju dok mu je sipao rakiju od ovogodišnjeg roda.

Kišica i dalje sipi, plamen liže kazandžijski kotao, a Sejdalija priprema nove oblice kako bi ih stavio u ložište. Ljudi se ugrijali od domaće šljivovice, pjevaju, zaboravili su na probleme koji ih okružuju. Sejdalija iz kuće donese meze a Zehrudin i Smajil dohvatiše se svojih strumenata i pjesma se razliježe po Sejdalijinoj bašči. Nemisle do zore se razilaziti, jer svakako ako u ovoj Bosni  šta imaju, ono je vremena za besposličarenje u izobilju.