DUBOKO DISANJE -Tako je ismijana revizija

DUBOKO DISANJE -Tako je ismijana revizija

 Piše: Zlatko DUKIĆ

U obilju podtema, otvorenih povodom glavne teme – neuspjele revizije presude Međunarodnog suda pravde u Hagu u procesu BiH protiv Srbije – uz ona koje bodu oči, postoje i pitanja, koja se ne vide na prvi pogled, ljudi koji nisu u prvom planu i, konačno, političke, pravne, moralne itd. posljedice koje će se dugo iskihavati, a zbog kojih će se teško u dogledno vrijeme izbrisati utisak o tome da je, čak, sve to bila smišljena igra, ravna blamaži i ismijavanju

Ismijavanje i, praktično, karikiranje cijelog slučaja, najdalje je otišlo ne činom od prije tri dana – podnošenjem krivične prijave protiv člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i neslavnog agenta BiH u Hagu Sakiba Softića. Vrhunac je to da krivičnu prijavu podnosi Dragan Čavić usred Banjaluke i da je to, ne trepnuvši, obrazložio „zaštitom ustavnog poretka BiH“ (?!). E, ako je došlo dotle da se na takav način i na toj adresi štiti ustavni poredak ove zemlje, ona nam se stvarno ne piše dobro!

Cijela priča je – valjda nam je to, konačno, jasno – otišla od pravde i prava i zaronila u vode politikantskog prestrojavanja, ali i ofanzivnog i frontalnog vraćanja u neke mutne vode, s početka devedesetih godina prošlog vijeka. Ušančeni u nacionalističke rovove, iz kojih nikad nisu posve izašli, samo su privremeno izvirivali i pokušavali glumiti civilizovane, evropeizirane likove i „sinove savog naroda“, aktuelni politički lideri nisu više mogli izdržati, pa su pokazali pravo lice.

 

Na ovom mjestu je u prošlom broju „Glasa TK“, prije stizanja odgovora iz Haga, napisano da će, šta god da se desi, najveća korist od pokretanja revizije biti spadanje nekih maski. To se (ne)očekivano brzo potvrdilo, čak na grub i bolan način. Pri tome, rasulo u Predsjedništvu države nije ništa novo. Novo je to da je podjela utvrđena i dodatno konsolidovana osovinom Dodik-Čović, odnosno Čović-Ivanić. Bakir Izetbegović je tu tisnut ustranu, prisiljen da se brani do nečeg od čega se ne treba braniti, bez obzira na količinu i dubinu šlampavosti, kojoj je podlegao.

Solidarišući se s Ivanićem i dovodeći i Predsjedništvo i ostatak državne vlasti u krizu, Dragvan Čović je iz sjene odigrao glavnu rolu. Protivljenjem reviziji, on se, zapravo, protivio utvrđivanju stvarne uloge Srbije u agresiji na BiH. Abolirao je tu državu (s ondašnjim režimom) i, posredno, amnestirao njenu ulogu. Kad bi se išlo u krajnost, to bi moglo značiti da je Čović na isti stav spreman i kad je riječ o sudbini Vukovara. Jer, i tamo je tadašnja Srbija igrala istu ulogu kao i u agresiji na BiH.

 

Naravno, niti će se dočekati posljedice po Čovića i njegove istomišljenike (ko je rekao jatake?) sa srpske strane, niti će cijelu ovu blamažu – s naglaskom na direktnom ili posrednom ismijavajnju i revizije, i žrtava, i bošnjačkog naroda i… – kapitalizirati iko drugi, osim onih koji rade ili porotiv BiH ili je zamišljaju u nekoj svojoj, staroj ili novoj izopačenoj vizuri. Kao kec na deset, ovo im dođe kao municija u predstojećim izmjenama Izbornog zakona i u tvrdo i fanatično zagovaranom prekrajanju državne teritorijalizacije.

Ponovo, i to ko zna koji put, stradalnici su – žrtve. Dakle,  Bošnjaci, kojima nikako da postane jasno da su žrtva i u miru. I to dvostruko: na jednoj strani je njihova aktuelna duboka podijeljenost, oličena u zahtjevu za Izetbegovićevom ostavkom, u čemu prednjači Fahrudin Radončić, odavno „začešljan“ za fotelju u Predsjedništvu BiH, a na drugoj poslovična politička „uzorana ledina“, kao refleks te podijeljenosti. Na njoj stvarna pozicija i opozicija postoje samo kod Bošnjaka. Hrvati i Srbi u BiH samo blefiraju poziciju i opoziciju, ali čim dođe do onoga „stani-pan’i“ („vitalni interes“) – svi su kao jedan. Zar to nismo vidjeli 9. januara ove godine i zar se to ne vidi u vezi sa naumom reinkarnacije „Herceg-Bosne“, pod imenom treći entitet?

 

Fatalna plemenska podijeljenost i novi potezi ka afirmaciji plemena, koji se pretenciozno zovu narodima, i dosad je skupo plaćana. Pripremaju se, očito, neke nove fakture. Uz to što je bila k’o naručena za aktueliziranje tog mraka, revizija haške presude iz 2007. godine je, tako, „mudro“ iskorištena za nove nanose magle i mraka, iz kojih će se teško i dugo izlaziti. Bolje rečeno, neće se nikad izaći sa onima koji sada o tome odlučuju i koji su, s rijetkim časnim izuzecima, više od dvije decenije uporni u onome što se kad-tad mora platiti: u grčevitom zadržavanju uskih, plemenskih, vlastitih interesa – na račun države, naroda, građana, ljudi…

Revizija je, u takvom klimi, jedino i mogla proći olnako kako je prošla – kao bosa po trnju. I kao nova potvrda onoga što odavno znamo, samo se – posebno na izborima – pravimo da ne znamo: otvorila je obilje podtema i, uz one koje su i prije padale uoči, demaskirala i pitanja, probleme i ljude, koji su toliko „naorali“ i samo sebi i svojoj klijenteli donijli korist – da ćemo dugo iskihavati to što su nas još jednom ismijali, napravili budalama i vratili ko zna koliko daleko i duboko nazad.