Bježanje od smrti

Bježanje od smrti

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE SABRIJE KAHRIMANOVIĆA

U maloj sredini se svi poznaju. Svako svakoga. No ipak, u jednom takvom mjestu živio je čovjek kojega mještani ipak nisu poznavali toliko dobro, a proveo je među njima svoj gotovo čitav životni vijek. Bio je to ostarjeli i nepristupačni starac, nekomunikativan i teške naravi. Iz kuće je izlazio veoma rijetko, a od kad je umrla prva komšinica, starica iz obližnje kuće, nije izlazio gotovo nikada. Što mu je bilo u glavi, niko nije znao. Osim njega. Provodio bi dane zaključan u kući, iza vrata s više nego dovoljno katanaca i brava. Bojao se zaraze i zazirao od ljudskog kontakta, misleći da će time na sebe prenjeti razne zaraze i virusne infekcije. Opsesivno je prao ruke, ponekad do krvi, i vaticama natopljenim alkoholom paradirao po sobi čisteći razne sumnjive mrlje i tragove. Prehranjivao se pomoću konzervi svih boja, veličina i oblika, kojih se nakupovao životnom ušteđevinom za narednih nekoliko milenija, uzaludno se uvjeravajući da će ga bakterije dokrajčiti prije negoli sav taj silni konzervans. Živio je u svom malom, umjetno kreiranom patološkom cirkusu, koji ga je iscrpljivao istim intenzitetom kao i te bakterije.

Nakon što je umrla ta prva mu komšinica, njegova ga je bolest još jače stisla u zagrljaj. Noćima bi razmišljao kako da se se suprostavi smrti, strah od nestajanja trajno se nastanio u njegov um, u kojemu je isti čučao kao zločesti vrag, stalno mu šapučući razne bolesne stvari. Vremena više nije bilo, postalo mu je sasvim jasno da je upravo on taj sljedeći po kojeg smrt dolazi. Zakleo bi se da je kroz svoj djelomično zabarikadiran prozor vidio smrt kako izlazi iz komšinice kuće, one noći kad je umrla. Bio je spreman. Sjedeći tako polukomatozno, u nekom svijetu između sna, jave i svog ludila, starac primjeti da je ključanica na ulaznim vratima ostala nepokrivena te u isti taj čas mu se pričini da se kvaka na ulaznim vratima počela okretati. “To mora da je smrt, došla je po mene.” pomisli starac, i hitro rukom odbacujući deku sa krila, i skačući iz fotelje sa stola prigrabi malenu istrošenu bočicu bolničkog alkohola te je nekako svom silom nagura u ključaonicu. Od veselja mu se ozare obrazi dok je gledao kako crni, gusti, i čađavi dim ispunjava unutrašnjost bočice. Jednim brzim potezom začepi bočicu te ju ponosno stavi na vrh vitrine, misleći da će mu svijet biti zahvalan što je zarobio smrt.

Nakon nekoliko dana, konačno se odvaži otkloniti barikade sa vrata te se zaputiti, u sada konačno bijeli svijet. No, na putu ispred kuće na kojemu se obično igraju djeca nije bilo nikoga. Komšije  nisu bili u svojim dvorištima, a alat je ležao razbacan uokolo. Zaputi se on do potoka na drugoj strani sela. Približavajući se, starac spazi djecu kako gledaju u daljinu, leđima okrenutim njemu. Došavši im sasvim blizu osjeti neopisivi smrad, smrad truhleži i raspadanja. Pogleda u njihova lice te primjeti da su im oči crvljive, i da se koža ljušti sa njihovih oderanih lica. Pobježe glavom bez obzira natrag, no na putu nazad primjeti komšije kako polumrtvi, i raspadajući bauljaju ukolo i padaju preko prepreka. Vidje crve kako padaju na tlo sa njima. Raspadajuće ptice na grani neskladno graktahu smrtnim pjevom. U glavi začuje glas djece, odraslih te ptica, kako mu govore da oslobodi smrt, da ih pusti da umru. Pobježe starac nazad u kuću, te zbog goleme grižnje savjesti otčepi bočicu istom silinom kojom ju je začepio. Crni, čađavi dim ispuni sobu, te ga odnese na onaj svijet. Te noći je umro. Nekoliko mjeseci poslije komšije konačno provališe u kuću, te ga nađu mrtvog kako sjedi u fotelji. Otrovao se konzervansom. Komšije su se iznenadile načinu na koji je otišao od njih. U isto vrijeme razmišljali su o njemu i njegovom životu u samoći, zabarikadiran u svoju malu kućicu i bez ikakvih komunikacija sa svijetom. Nisu ga za ove godine dok je živio, imali priliku  bolje upoznati. Sada im je bilo krivo što je njegov život tako prošao, a što je starac nečujno i bez pompe otišao iz njihove sredine i života.