Ne prvi put nekako s prljeća, ali ovog puta sadržajnije i razolikije – a usred predizbornih visinskih priprema za oktobar – javnu pažnju su privukli novi primjeri stranačkih preletača, koji su Tuzlu i Tuzlanski kanton obilježili od početka ove godine, da bi se u aprilu desila kulminacija, ali ne i kraj onoga što preletači iliti prevrtaneri mogu, hoće i pokazuju da su u stanju
POČELO JE U MARTU, kada se desilo ono što je mnoge čitavu godinu čudilo i zbunjivalo: početkom 2025. iz Demokratske fronte je isključen Žarko Vujović, čelnik Skupštine TK (i nosilac DF-ove kantonalne liste na izborima 2022.), a tek sada je smijenjen sa skupštinske funkcije. Što je ispala samo još jedna epizoda u onome što decenijama, s kraćim ili dužim prekidima, traje na našoj političkoj sceni, na kojoj je „institucija“ preletača iz stranke u stranku odavno stekla pravo građanstva, zakitila se epitetom normalnosti i lišila nas bilo kojih razloga za čuđenje ili iznenađenost. Ne samo o Tuzli i TK-u kad se radi.
Nisu se još ni ohladile vruće reakcije na ono što se desilo sa vrhom Skupštine TK, a javljeno je da je Žarko Vujović, ne dopuštajući prazan hod u svom političkom radu, ipak našao utjehu i izlaz: pristupio je Stranci za BiH i, štaviše, postao predsjednik njene tuzlanske organizacije. Tako je Vujović nastavio nizati đerdan stranaka, u kojima je gradi političku karijeru – najprije SDP, pa Socijaldemokrati BiH, a onda DF. Sada je u SBiH-u, pa bi cinici rekli – bez obzira na to da li su u pravu – kako nije sigurno da će se Vujović ovdje stati.
ODBACIMO CINIZAM, kome se baš nije preporučljivo povinovati, pa idemo dalje. Poslije turbulencija u ovdašnjim redovima Stranke za BiH, osobito u njenoj kantonalnoj organizaciji i njenom rukovodstvu, što je takođe obilježilo početak ove godine, a okončano raskolom i napuštanjem njenih redova nekih istaknutih članova, potres je nastavljen. Početkom aprila nam je javljeno da je opštinski odbor SBiH-a u Čeliću odlučio da napusti stranku i da se prikloni SDP-u. Učinio je to opštinski načelnik Admir Hrustemović, ruku pod ruku sa još sedam vijećnika, pa je pitanje da li SBiH u Čeliću još ikako postoji. Uz taj nastavak lomova, koji odlikuju SBiH u nekoliko proteklih godina u ovom dijelu zemlje, ipak ih je zadesilo i nešto s pozitivnim predznakom: dolaskom Žarka Vujovića na čelu gradske organizacije SBiH – što može, ali i ne mora biti presudno – samo u jedom cugu u ovu stanku je u Tuzli ušlo 250 likova.
Ako je neko pomislio da je to sve, prevario se. Pošto je, opet nekako s proljeća, ovdašnji DF odlučio da iz svojih redova isključi troje članova, usput i gradskih vijećnika u Tuzli, za grijeh „niz počinjenih statutarnih propusta, ali prvenstveno zbog nepoštivanja politike stranke, koja nakon izbora u Tuzli nije ušla u većinu”, trojka dobitnika “crvenog kartona” – Ervin Alibegović, Mirel Mišković i Denis Bećirović – nije dugo bila na brisanom prostoru, već se pridružila onoj koloni od 250 novih članova SBiH-a. To što DF sada više nema vijećnika u Gradskom vijeću Tuzle, sporedna je stvar. Bar za neke od aktera ove priče.
NIJE, IPAK, NIŠTA SPOREDNO u onome što je preletačka saga, koja ovdje odavno traje. Pokazuje to primjer Zumre Begić, koja je postala novi član Saveza za bolju budućnost. Ona se SBB-u priklonila nakon živopisne karijere, započete u SDA-u, pa je u tekućem poslaničkom mandatu iz SDA i otišla Socijaldemokratima BiH, onda je i njih izgustirala i prešla u SBiH, da bi se zasad fiksirala u SBB-u. Uz fenomen, koji nije čest, ali je slikovit i poučan: u jednom mandatu promijeniti četiri stranke ipak nije mala stvar, niti nešto što se može ignorisati. Da li cijeniti i vrednovati ili proučavati, posebno je pitanje.
Elem, poljeće je, kao i mnogo puta dosad, posebno inspirativno za preletače. Pri tome, osim što Tuzla i TK nisu presedan, već samo kamenčić u mozaiku naše egzotično folklorne stranačko-kadrovske slikovnice, u oči pada i atribut, koji nije moguće zanemariti: kad su voljni da objasne motive svog migriranja, preletači obavezno pomenu razloge koji su ih otjerali iz dotadašnje, a onda ubjeđenje i uvjerenje da će u novoj stranci moći doporiniejtiu boljitku. Niko od njih, valjda misleći da je to moguće sakriti, ne pominje interes, računicu, opipljiv i mjerljiv motiv, kojim se rukovode i koji, ako ćemo da ne nasjedamo na ublehe i laži, ipak stoje u prvom planu i ne mogu biti potcijenjeni. A kad se još na to doda da se čitava ova “filozofija” dešava pet mjeseci prije izbora i da preletačka energija do izržaja dolazi dva mjeseca prije CIK-ovog roka za predaju kandidatskih listi – eto nam krunskog razloga za to da, najprije, očekujemo još preletača, a onda i da o njima i njihovoj proljetnoj sezoni selidbe razmišljamo na očigledan i stvarni, a ne način koji nam se pokušava ponuditi u stilu zamjene običnih bijelim bubrezima.
Zlatko Dukić
