Koliko god bilo neshvatljiv izostanak reakcija zvanične politike, države i institucija sistema – pravosudnih najprije – na nedavnu demonstarcijuu neofašizma i ustaštva na Tomsonovim koncertima u Šuirokom Brijegu, toliko je, nažalost, očekivano da se, osim nejakih antifašista, niko ozbiljnije tome ne suprostavi – kad znamo da i u vrhovima naše vlasti, od državne naniže, sjede oni koji ne kriju svoje simpatije, poštovanje i, čak, riješenost da slijede fašistički mrak iz prošlosti
Trebalo je da, samo nekoliko dana nakon koncerata Marka Perkovića Tomsona u Širokom Brijegu. 13. i 14. februara, lider HDZ-a Dragan Čović objavi javnosti da je ugostio “mog dragog prijatelja” Tomsona, pa da se početna tiha, gotovo stidljiva, pretvori u nešto žešću, ali i besplodnu reakciju. Učinila je to Naša stranka, tvrdeći da odnosi sa HDZ-om neće biti isti kao dosad, a onda i Milorad Dodik, koji je, na iznenađenje mnogih, svog pobratima u vlasti iskritikovao, osuđujući i njegov potez, a i ono što je i za Dodika – rehabilitacija ustaštva i nacizma.
Sve drugo što je trebalo da bude reakcija i što je, nažalost, više ličilo na tolerisanje i potcjenjivanje ove parade fašizma, izostalo je. Naravno, ne smatra se ni iskrenim, a ni oslobođeno blamaže rekacija Draška Stanivukovića, koji traži da entitetski i državni parlamenti usvoje zakone o zabrani budućih voakvih manifestacija, jer od onoga ko se diči slikanjem i druženjem sa četnicima u Foči, malo je previše – ne samo licemjerno i blasfemično – da diže glas protiv neofašizma. Ni reakcija SFS-a nije ubjedljiva, jer je to bio glas protiv ustaša, ali ne i četnika, koji su im prihavtljivi i za koje,ma besmisleno, tvrde da su antifašisti.
Događaj u Širokom BrijEgu i mlaka reakcija, bolje reći njeno izostajanje kad je od državi riječ, tako su otvorili vrata onima koji se ni dosad nisu ustezali od kidisanja neofašizmom, vraćanjem mraka i ugrožavanjem ove države i tim putem. Posebno je neshvatljiva tolerancija podatka da msu mladi mmeta i ciljna grupa ovog povampirenja fašističkog mraka. Uz to što iza nas vrijeme u kome se moglo govoriti da su neofašistički ispadi djela “grupa huligana”, a ne plod sistema i podzemno smišljenog projekta, sada imamo dokaze nemoći – ili nehtijenja – zaštitnih akata države, pred onim što su osmišljen plan i strategija i, na osnovu onoga što je nesmetano uvezeno u našu zemljuj kao zagađenje iz susjedstva i komšiluka.
U svemu je najveći problem kratkovidost onih koji to ne vide ili potcjenjuju, a dodatni problerm bi mogla biti neotpornost prema onome što dolazi iz desničarski preorane Evrope i prostora koji tamo i u vlasti dobijaju snage koje se ne ustežu i da priznaju sklonost rehabilitaciji nacizma i fašizma. U zemlji, kakva je naša, ni 30 godina poslije rata ne želi se – zahvaljujući nacionalističkom otrovu i profilu vlasti – ozbiljnije ni razgovarati, a kamoli u parlamentu usvojiti zakona o zabrani desničarskih i neofašističkih udruženja i aktivnosti. Više od dvije decenije je prošlo od posljednjeg uzaludnog pokušaja da to uradi Parlament BiH. Na nož su tu ideju dočekali prononsirani i dokazani naciošoveni, koji su redovno većina u oba doma državnog parlamenta, ne krijući simpatije prema onome što je bio i što je danas fašizam.
Kad se na sve to doda sklonost ovih mračnjaka i ponosnih sljedbenika nacizma, fašizma i, psoebno, ustaštva – a lider HDZ-a Dragan Čović to sve manje radi u rukavicama – onda imamo opasno brkanje pojmova, podmetanje laži i revizionsitičkih pogleda prošlost. Pa će isti Čović, reagujujći na reakcije na susret s Tomsonom, reći da je za zakonsko regulisanje zabrane veličanja svih totalitarnih sistema, iskroristivši priliku da fašizam izjednači sa komunizmom, da, dakle, na istu deredžu smjesti najveće zlo prošlog vijeka i ono što nikad nigdje nije postojalo – komunistički sistem. Znajući da ima mnogo istomišljenika i sljedbenika, Čović tako ide naruku onima koji su, u Hrvatskoj naročito, protiv zvijezde petokrake i pozdrava “Smrt fašizmu – sloboda narodu”, koji su nekažnjeni zbog devastiranja mostarskog Partizanskog groblja i, konačno, koji ne kriju da im je zakletva NDH, da im je mrska Jugoslavija, pa bi rado da se mrak iz prošlosti ponovi u novom pakovanju.
Sve dok se to toleriše, dešava i nastavlja, s sistem ne reaguje, iako ima i čime i zakonsku osnovu – udar na poredak i Ustav – imaćemo ne samo prijetnje i rizikee. Iaćemo mračnu perspektivu da nas fašisti opet uzjašu i da mrak nanovo zavlada. I da Evropa ostane nedostižna, a generacije mladih – ne samo one koje su zatrovane novim fašizmom – imaju sve neizvjesnije sutra, umjesto mira, slobvod i normalnog života.
