DUBOKO DISANJE-Brisel (ne)zna šta će s nama

DUBOKO DISANJE-Brisel (ne)zna šta će s nama

Piše: Zlatko Dukić

Jednodnevni boravak evropskog komesara za proširenje Johanesa Hana u Sarajevu, u ponedjeljak, 4. decembra, nije znak da je poželio našu zemlju i razgovor s ovdašnjim stranačkim i liderima vlasti, već da mu je, kao i Briselu, „pun kofer“ naciokratskih i kleptokratskih manipulatora, lažova i prevarantima, koji su, na našu nesreću, na vlasti i u vezi s kojima Evropa, izgleda, ne zna šta će i kako će

Ako je bilo onih, koji su, u stanju blaženog neznanja i goleme zablude, pomislili da je evropski komesar za proširenje Johanes Han, po ovom snježnom kijametu, u ponedjeljak, 4. decembra, doletio iz Brisela u Sarajevo zato što nije imao pametnijeg posla ili, pak, stoga što se uželio susreta s našim političkim facama – ne samo da se prevario u računu, već je talac otužnog neznanje o problemima u kojima se ova zemlja nalazi i, pride, o stavu Evrope (Brisela) u vezi s tim.

Nakon što je, tokom jednodnevnog boravka, punog sastanaka i razgovora sa stranačkim i liderima vlasti, preživio Sarajevo, Han je, vidno umoran, ali gospodstveno nacifran, izašao pred novinare i – uz pomoć obilja fraza, a ozbiljnog lica i uz umjereno prijeteću intonaciju – podijelio gomilu šamara lijevo i desno od sebe. I po obrazima prisutnih, onih s kojima je razgovarao, a i po licima kojih tu nije bilo, ali su prepoznatljive adrese, na koje je upućena poruka „Pun nam je kufer!“.

Dosjetljivo, kao prigodna pošalica, iako do šale i duhovitosti nikome nije bilo, zazvučala je Hanova formualcija da status kandidata za članstvo BiH Uniju „nije besplatan ručak, nije nešto što ćete tek tako dobiti“. Ne zna se da li su svi oni, kojima je ovaj „ručak“ namijenjen shvatili poruku, ali se zna da je ozbiljno lice evropskog komesara bilo vrlo čitko. Na njemu se jasno razaznavalo da je sve drugo samo ne raspoložen zato što, od 2014. i pisanog preuzimanja obaveze da se izvrše postavljeni briselski zadaci, ovdašnja vlast – nije učinila ni približno potrebno i očekivano.

Nije to Han morao izričito kazati, jer se zna, da Brisel i Evropa koju nam je predstavio, ni pod kojim uslovom, nikad i nigdje ne vole dvije stvari: prvo, da se kritikuje ono što rade i, pogotovo, da im se u brk skreše da u nečem ne uspijevaju, te, drugo, da im se u oči laže i da se ne ispune preuzete obaveze. U oba slučaja, ugrožava se, čak i ruši autoritet važne, krupne i vrijedne veličine, kakvom se Brisel smatra i kakvom hoće da bude Evropska unija. Još veći problem je kad to čini sića u vidu tako male, problematične, ne osobito važne zemlje, kakva je – hajde da se ne lažemo! – za njih Bosna i Hercegovina.

Najprije se pred Hanom pretprošlog ponedjeljka izredala bratija u obliku 13 stranačkih lidera, i onih iz vlasti i opozicionih. Šturo saopštenje o tome šta su radili i o čemu razgovarali, malo toga nam je objasnilo. Ništa više nismo saznali ni iz kratkih, sažetih izjava nekih stranačkih šefova, nakon što su, očigledno, propisno izribani u razgovoru sa Hanom. Korak dalje nije učinjen ni u razgovoru sa prvim čovjekom Vijeća ministara Denisom Zvizdićem, a ni u susretu sa dvojicom (?!) članova Predsjedništva Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem. (Nezapaženo je prošlo odsustvo Mladena Ivanića, koji kao da je zamrznuo svoj status člana Predsjedništva nakon prvostepene presude Mladiću, čekajući rasplet drame.)

Elem, svima njima visoki briselski gost je, po svemu sudeći, dobro „izvukao uši“. To nije tešklo pogoditi i samo na osnovu oficijelnih, prilično umivenih izjava novinarima. Koji, naravno, nisu prisustvovali zvaničnim razgovorima, tako da je ono što su nam prenijeli – a što je kazano u oficijelnim izjavama za predstavnike medija – tek prostor za naslućivanje stvarne ozbiljnosti tonova, upozorenja i ocjena, koje su izrečene. Han je, u suštini, upozorio na to da će se penali za preuzete, a neizvršene obaveze neizostavno platiti. Pa nas je opet podsjetio na zakone o akcizama i strategiji ruralnog i energetskog razvoja. Dakle, na to da ubuduće, i prije sticanja kandidatskog statusa, moramo raditi onako kako Brisel kaže. Šta tek očekivati kad nas, jednog lijepog dana, prime u članstvo? Hoćemo li sve šta i kako budemo radili, tada podrazumijevati saglasnost i odobrenje Brisela?

Nema ni traga odgovorima na ta i na druga važna pitanja. Imamo samo dovoljno prostora za pretpostavke i naslućivanje grubog okvira perspektive, koja nas čeka: umjesto dosad obilno obećavanih (D. Čović najviše) datuma i zrakopraznog optimizma, kojim se razmeću naši lideri, jedino je sigurno da nas čeka – nesigurnost. I to takva, u kojoj nam niko ne objašnjava zna li uopšte Brisel šta će s nama.

Ili čeka da mu na to pitanje odgovore naši lideri, među kojima ima i nih koji ne znaju jesu li došli ili pošli s mjesta na koje su zalutali.