Pandemija doprinijela povećanju broja slučajeva mobbinga u BiH

Predsjednica Udruženja “Stop mobbing” Anica Ramić izjavila je za Fenu kako je pandemija koronavirusa doprinijela povećanju mobbinga u Bosni i Hercegovini te je dodala kako se tom udruženju u 2020. godini za pomoć obratilo 230 zaposlenika iz BiH.

– Zbog pandemije zatvorene su mnoge zanatske radnje, mala i srednja poduzeća, a među radnicima koji su ostali bez posla veliki je broj onih koji su imali ugovor na određeno vrijeme i kojima poslodavci u vrijeme pandemije nisu produžili ugovore o radu – kazala je Ramić.

Istaknula je kako se radnicima prijeti otkazima, smanjuju im se plaće te su primorani da šute i trpe.

– Da bi ste se suprotstavili zlostavljaču morate imati određenu sigurnost i morate imati izbor. Problem kod nas je borba za egzistenciju. Živeći u društvu u kome manjka baš svega, od ljudskog dostojanstva do životnih namirnica, primorani smo prihvatiti stanje kakvo jeste iz prostog razloga da bi smo preživjeli. Zbog straha od poslodavaca većina ljudi ne želi uopće pričati o ovom obliku pritiska – ustvrdila je Ramić.

Mobbing se može veoma lako prepoznati

Mobbinga je fenomen karakterističan za tranzicijska društva, ali i gospodarstva razvijenih zemalja.

Ako ste izloženi psihofizičkoj torturi od pretpostavljenih na svom radnom mjestu, ako dobivate neprimjerene ili nemoguće zadatke, koje niste u situaciji obaviti, ako ste izloženi stalnom stresu i bojkotu od kolega zbog fizičkog nedostatka, spola ili stupnja obrazovanja, onda ste najvjerojatnije žrtva mobbinga.

Ramić pojašnjava kako mobberi maltretiraju na nekoliko načina.

– Mogu napadati vaš socijalni ugled, širiti tračeve, ismijavati vas i ponižavati pred drugima. Mogu vam uskraćivati kontakte, isključivati iz razgovora, vikati i davati ponižavajuće gest-mimike. Žrtve su stalno pod stresom, daju im se besmisleni, ponižavajući zadaci i primorani su na rad koji im šteti zdravlju, a mogući su i fizički napadi, te seksualno zlostavljanje – kazala je predsjednica Udruženja “Stop mobbing”.

Po njezinim riječima, dugotrajna izloženost ovakvom stanju kod žrtava mobbinga izaziva gomilu fizičkih i psihičkih problema.

– Osoba razvija pojačanu osjetljivost, gubitak samopouzdanja i apetita, te osjeća stalni umor, a javlja se i nesanica. Žrtve mobbinga odlaze na posao s “grčem u želucu” i “nervozom”, a sve to prati bezvoljnost, povećan osjećaj straha i smanjenje produktivnosti u izvršavanju zadataka i obveza – istaknula je Ramić.

Pritom je naglasila kako kroz nekoliko godina sve navedene smetnje prelaze u kronične bolesti koje dovode do trajnog invaliditeta i napuštanja radnog mjesta, pa čak i samoubojstva, ako se na vrijeme ne pruži adekvatna pomoć.

BiH pri vrhu po učestalosti mobbinga, najrašireniji u organima uprave

U posljednje vrijeme često se priča o problemu mobbinga, međutim, Ramić kaže kako naše društvo nije razvilo ni svijest, a ni mehanizme za njegovo sprječavanje te da je BiH, zahvaljujući tome što “nitko ne želi da se miješa”, postala jedan od rekordera po učestalosti pojave koja se identificira terminom mobbinga.

– Svede se na to koliko je pojedinac spreman da se sam suprotstavi tom suptilnom teroru, koji se obično događa u četiri oka ili u masi koja gleda svoja posla ili se smije. Ne zna se šta je gore: biti sam ili u masi s nasilnikom. Takvo nam je društvo – šuti i trpi, i još budi sretan što si tu i imaš posao. Radi se o začaranom krugu ucjena i poniženja. Zahvaljujući tome što se “nitko ne želi miješati” naša zemlja je postala jedan od rekordera po učestalosti pojave koja se identificira terminom mobbinga. Ili, jednostavnije rečeno, kaznenim djelom zlostavljanja, šikaniranja, napastovanja, prijetnji ili (bilo fizičkih ili psihičkih) maltretiranja na radnom mjestu – kazala je Ramić.

Stvar je utoliko ozbiljnija, dodala je Ramić, ako se ima u vidu da je prema nedavno objavljenim statističkim podacima, ova pojava najraširenija u organima državne uprave (ministarstva, sekretarijati), školstvu, zdravstvu te kulturi i obrazovanju – dakle, upravo u onim ustanovama i institucijama koje bi trebale da predstavljaju društvenu preventivu takvim pojavama.

– Ovo je priča u kojoj na kraju nema pobjednika. Žrtva ili napušta posao ili postaje neučinkovita ukoliko ostane, a mobber od ostalih bude percipiran kao osoba s kojom se ne smije ulaziti u konflikt, pa se firmom/institucijom širi atmosfera straha, koja nije produktivna zbog čega firma propada – istaknula je Ramić i navela primjer Njemačke u kojoj je izračunato da jedan slučaj mobbinga kroz samo jednu godinu može izazvati štetu za firmu u iznosu od 30.000 do 100.000 eura.

Objelodanjeni slučajevi mobbinga, nažalost, predstavljaju samo vrh ledenog brijega, jer, kako kaže Ramić, većina žrtava se ne usudi izaći u javnost s tim, iz straha da ne bude još gore, nesvjesna činjenice da gore ne može biti. Mobbing je bolest civilizacije koju stvara sama ta civilizacija ili bolje rečeno njezino urušavanje: moralno, pravno i svako drugo.

Po njezinim riječima, posljedice mobbinga po društvo su stravične:

– Znanstvena istraživanja pokazuju da se na spletkarenje, potkopavanje i ponižavanje s namjerom da se eliminiraju nepoželjni tj. najčešće oni koji ometaju izvršavanje kriminalnih radnji ili oni koji su bolji, troši mnogo više energije nego na posao, na napredovanje pojedinaca, firme i društva u cjelini. Iz toga je očigledno da je mobbing jedan od najbitnijih faktora siromaštva, kako žrtve tako i društva općenito, pa bi svi dokumenti koji se bave smanjenjem siromaštva morali uključivati i mjere za eliminaciju ili bar smanjenje mobbinga i psiho-socijalnu rehabilitaciju žrtava mobbinga.

Žrtva mobbinga ne smije šutjeti

Kada osoba postane svjesna da je postala žrtva mobbinga ne smije se predati već mora ojačati sebe da u borbi koja joj predstoji – ustraje, poručuje Ramić.

Najprije treba pokušati razgovarati s mobberom (ako je to uopće moguće) i reći mu da on mora prestati s tim jer je to što radi nehumano, protuzakonito i štetno po ustanovu/firmu, a može narušiti i njegov ugled.

– Žrtva ne smije donositi nagle odluke i nipošto ne smije napustiti radno mjesto – jer time čini uslugu mobberu. Umjesto toga, mora početi prikupljati informacije i dokaze što će joj sve biti potrebno za budući odštetni zahtjev i obavijestiti sve (navodne) borce za ljudska prava o teroru koji trpi na radnom mjestu – poručila je Ramić.

Također kaže kako bi o zlostavljanju trebalo izvijestiti predstavnika sindikata, nadređenu osobu, instituciju ili direktora, najbolje pismeno putem protokola, a izvan firme/institucije liječnika medicine rada ili barem svog liječnika opće prakse, kao i kontaktirati druge ljude koji imaju ili su imali sličan problem.