Ko su političari milioneri u BiH?
Koliko se u Bosni i Hercegovini isplati biti političar najbolje ilustruju imovinski kartoni koje su priložili Centralnoj izbornoj komisiji BiH (CIK) kao kandidati za neku od funkcija na predstojećim oktobarskim izborima, prenosi Radio Slobodna Evropa.
Među njima prednjači Nikola Špirić, koji je prije dva dana stavljen na “crnu listu” SAD-a i to zbog korupcije.
Špirić, koji se nalazi na SNSD-ovoj (Savez nezavisnih socijaldemokrata) kandidatskoj listi za Skupštinu Republike Srpske, prijavio je da su mu plata i dodaci, kao poslaniku u državnom parlamentu, mjesečno iznosili oko 2.800 eura.
Mimo toga, Špirić je prijavio autorski honorar od 52.500 eura, te još dvije plate u vrijednosti od 2.500 eura.
Osim novca, ovaj državni poslanik ima kuće, stanove, poslovne prostore, garaže i automobil. Prijavio je stan u Beču koji je kupio kćerki i čija je vrijednosti 400.000 eura, te sinu u Beogradu. Ima i ušteđevinu od 80.000 dolara, 32.500 maraka, 21.800 franaka i 189.200 eura.
Nisu samo političari na državnom nivou “zaradili” od bavljenja politikom. I oni na nižem nivou ne zaostaju za njima.
Najmoćniji načelnik, prema podacima CIK-a, je Sead Džafić, prvi čovjek Kalesije, gradića sa nešto više od 2.000 stanovnika. On raspolaže sa 23,3 miliona eura.
U Centru za istraživačko novinarstvo (CIN), koje već deceniju istražuje imovinu bh. političara, kažu kako istraživanja pokazuju da najveći broj njih na početku političke karijere nisu imali nekretnine, kompanije ili automobile, ali da se već nakon prvog mandata bilježi rast imovine.
Ono što predstavlja apsurd, prema riječima novinara CIN-a Aladina Alagića, jeste da političari prema zakonu moraju prijaviti svu imovinu, ali da to ne rade, jer sankcija nema. I ne samo to, niti jedna nadležna institucija nije reagovala na objavljene podatke.
“Mi smo tokom istraživanja došli do podataka da političari u imovinskim kartonima ne prijavljuju sve ono što su stekli ili kupili tokom četverogodišnjeg mandata. Konkretno uz priče smo vezali i dokumente za neke nekretnine ili primanja, ali ni jedna institucija nije reagovala. Interesantno je da zakon propisuje da se sve prijavi, ali nema nikakvih sankcija i to je jedan paradoks”, ističe Alagić.
Sa ovakvom ocjenom se slaže i analitičarka Ivana Marić. Ona za Radio Slobodna Evropa (RSE) navodi da se nijedan političar ne može, na osnovu prihoda, porediti sa poduzetnicima.
“U Bosni i Hercegovini se isplati biti političar, što nije slučaj u drugim državama u kojima političari prosječno zarađuju. Kod nas su najbogatiji ljudi političari, a ne poduzetnici. Meni je žao što nemamo zakon o porijeklu imovine kao što je to bilo nekada u Jugoslaviji, pa da se sva imovina kojoj se ne može dokazati porijeklo, oduzima”, kaže Marić.
Treba reći i kako su primanja bh. političara, posebno državnih poslanika, najveća u regiji, ali i to da još niko na nivou države, entiteta, kantona ili opština u Bosni i Hercegovini nije odgovarao za porijeklo imovine i novca koji posjeduje.