„ISPOVIJEST IZGUBLJENIH DUŠA“ – bolna sjećanja Jovana Trivića pretočena u knjigu
Jovan Trivić, rođen je 1941. godine u Kriškovcima, gdje je završio i osnovnu školu. Poslije odlazi u Kiseljak kod snahe Nene i najstarijeg brata Miloša, gdje je i odrastao. U Tuzli završava Nižu gimnaziju i Medicinsku školu. Nakon završetka škole počinje raditi u Lukavcu i Tuzli, da bi 1964. upisao Medicinski fakultet u Novom Sadu, gdje na 3. godini, odlazi u Beograd i počinje raditi kao vozač saniteta/mediciniar i uporedo nastavlja studij medicine. Po završetku fakulteta, radio je kao ljekar u Krupnju, da bi se 1973. preselio u Kalesiju gdje ostaje sve do ratnih dešavanja kada spas nalazi u bjekstvu u Švedsku, gdje se skrasio, živio i radio. Jedan dio radnog vijeka proveo je radeći i u prijateljskim arapskim zemljama Iraku i Libiji. Trivić je još u mladosti pokazivao naklonost i talent za pisanje koji je, kako kaže, naslijedio od mame. Dok je u izbjeglištvu liječio svoje i tuđe rane, sve je i zapisivao. Novela „Ispovijest izgubljenih duša“ dio je tih zapisa, kazivanja pacijenata, ali i dio ličnih saznanja.
-S obzirom da je dr. Trivić sa ovih prostora i upotrebljava taj lokalni govor, mi smo tražili nekog novinara ili lingvistu koji će to prilagoditi da ne bi bilo nekih jezičkih nedoumica. Tako da je ta knjiga jedna hronologija nekog dešavanja Kalesije, Tuzle i mislim da će se isvidjeti čitaocima. Mi smo planirali neku promociju, međutim ova korona je učinila svoje, s obzirom da doktor živi trenutno u Švedskoj, tako da nas je pandemija značajno usporila i otežala organizaciju. Gledaćemo neki sajam, književna dešavanja pa ćemo uz vašu pomoć uraditi neku promociju i u Tuzli, istakao je iz izdavačkog preduzeća „BOOK“..
-Tuzla je centar mog života. Tu sam se školovao, sticao prijateljstva, radio, i slobodno mogu reći,sretno odrastao. Ovo je za mene posebno i svakako bih volio da i serijal predstavim u ovom gradu, ističe autor dr. Jovan Trivić.
Sve ono napisano u novelama, budi emocije u njemu.Kroz priču o ovim književnim djelima prisjeća se svih tih trenutaka, posebno onih dijelova koja se odnose na lična saznanja.
-Većina nas koji smo tamo, „u dobro“ se preselili, rađe bi bili ovdje i malo se patili. Svi smo mi izgubljene duše što je i naziv ovog serijala knjiga. U ovoj prvoj knjizi opisujem svoje viđenje početka rata. To je za mene bilo iznenada, pa sam nekako probao da prenesem sva ta sjećanja. Poslije sam u bolnici sreo dva ratnika koji su psihičke rane liječili u ludnici, i njihovu sam priču probao da pretvorim u knjigu spajajući lično iskustvo i doživljaj za to kratko vrijeme tokom rata. U drugoj knjizi objašnjavam kako se naše izbjeglice, tamo u tuđini, nisu snašle. Neki su se i snašli, ali njih je vrlo malo. Zatim, kako nas iskorištavaju i kako susrećemo druge jadnike, poput djevojke iz knjige, koja je iz Sirije i iskorištena je na najgori mogući način-prostituciju i jedan naš Bosanac koji je probao da je iz toga izbavi. Dijete se tu rađa i ono će se pojaviti u četvrtoj knjizi i spojiće se sa jednim bosančićem koji se rodio u Afganistanu. Rat nas je rasprsk'o i nikako da se prikrpimo, pojašnjava autor.
U ovim djelima je posebno zanimljiv stil pisanja.
–Kada sam pokušao da pišem i prvi tekst izdao, rečeno mi je da ne pišem po pravom bosanskom. Sa druge strane, kada sam pošao da izdam u Banja Luci, naglašeno je da ne pišem pravim srpskim jezikom. Onda sam se odlučio da pišem u maternjem jeziku, ustvari kako je Nena koja me je pomogla da se odgojim govorila. Upotrebljavam te starinske riječi i ko se potrudi da pročita knjigu valjda će se podsjetiti da smo nekada normalnije i drukčije govorili, kazuje dr. Trivić.
Prema riječima autora, u serijalu Ispovijest izgubljenih duša očituje se i nostalgija za vremenom u kojem se ranije živjelo i onome kako je trebalo da bude.
-Tu nostalgiju nosim u srcu. Ne samo ja, nego svi koje sretnem i koji su izbjegli i žive bolje od onih koji su ovdje ostali, nose nostalgiju od onog što smo imali prije, ističe na kraju razgovora dr. Trivić.
Piše: Mubina Biščić-Delmanović
