HUMANOST NA ISPITU

Piše: Krajnović Suad

Od kako je ova pandemija opake korone izazvala da se tokovi života usmjere ka stalnoj borbi da se prevaziđe ovo zlo, da se smanji gubitak života, da privreda funkcioniše koliko-toliko i da ljudi moraju svoj život da podrede raznim zabranama i mjerama gdje je u mnogočemu narušena njihova sloboda, polako smo počeli sve više da se udaljavamo jedni od drugih. Svako se počeo baviti samo sobom i svojom porodicom i ne primjećujući čak više ni prijatelje, ljude iz susjedstva, pa čak ni šta se oko njih dešava. Postali smo daleki, ostali smo bez humanosti i to je jedna od najvećih tragedija ove pandemije, osobe smo koje više nisu društvena bića.Ipak mi nije promaklo da postoje bića koja su u nekoj potrebi, da li zbog starosti ili možda sa nekom bolešću i ima pozitivnih primjera da naš humanizam dođe do izražaja kada im pojedinci priskaču u pomoć. Mnogi od njih sami znaju kako se bore i snalaze u ovim teškim uslovima za život, boreći se sami, trpeći i ne opterećujući nikoga. Jedan od njih je i moj komšija Zukić Elvir koji je obolio i sada se izuzetno teško može kretati, tako da uz nadčovječanske napore, uz pomoć dvije štake ide stopu po stopu u nabavku, po lijekove ili da obavi neki posao. Samac je, živi u stanu na četvrtom spratu privremeno  ali što je najvažnije, nikada se ne žali. Mnogo puta izađe, znajući šta ga čeka samo dok siđe sa četvrtog sprata i dok se popne nazad a da o teškoćama dok pređe određenu relaciju ne govorimo, tek da bi pobjegao iz četiri zida i osjetio da živi. Progovorimo par riječi u prolazu i jednom na moj upit kako se nosi sa koronom i svime što je uz nju vezano, odgovorio mi je da mu je najveća želja da može živjeti negdje gdje se ne mora penjati na spratove. Razmišljajući o toj njegovoj želji, želji mladog i hendikepiranog mladog čovjeka shvatam koliko je malo potrebno nekom da mu život bude lakši. Mislim da je on to zaslužio jer je njegov otac Zukić Alosman, priznati majstor iz TMD-a puno učinio za ovaj grad, pogotovo u zadnjem ratu da bi se trebale i morale naći neke mogućnosti da se želja ovog mladog čovjeka ostvari. Jer sutra ko zna koga čeka slična sudbina i moramo reagovati, pa valjda smo još uvijek zadržali nešto od humanosti. Tu prvenstveno mislim na gradske strukture koje vjerovatno imaju neki stančić u prizemlju za ovakve i slične slučajeve jer socijalni slučajevi su prioritet svih gradskih struktura, prioritet su ljudi a ne građevine bez obzira ko bio na vlasti. I ovaj tekst pišem bez znanja komšije Virka jer on se po običaju nikada ne bi žalio ni na šta. Ljudi, postanimo bliži, iskreniji, budimo jedni uz druge, budimo oni koji će priskočiti jedan drugom u pomoć i bez obzira na vakcinu, pobijedićemo i pandemije i sva druga zla.