DUBOKO DISANJE: ZAVNOBiH ima ko da brani

I nakon 80 godina od Prvog zasjedanja, ZAVNOBiH se, nažalost, mora braniti onim po čemu je trajno značajan i nezamjenjiv dokaz slobodarske i asntifašističke obnove državnosti BiH, a što uporno i bolesno, više od 30 godina, osporava, negira i ismijava bratija nacionalista svih boja i dezena, znajući da je normalna, evropska i zajednička samo zavnobihovska Bosne i Hercegovine i da je nema dok oni ne odu tamo gdje je mjesto svakoj, pa i ovoj vrsti smeća

Kada se sutra, 25. novembra, zavijore zastave BiH na objektima i jarbolima u onim njenim krajevima – otprilike 30 posto teritorije – u kojima se drži do časti i poštovanja važnih događaja iz prošlosti, osobito antifašističke, potvrdiće se ono čemu svjedočimo decenijama: veličina, značaj i vrijednost Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu od 25. i 26. novembra 1943. uvažavaju oni kojima je jasno da je to bila borbom izvojevana i skupo plaćena obnova državnosti Bosne i Hercegovine, najvredniji rezultat dotadašnje dvoipogodišnje borbe Titovih partizana i materijalizacija želje njenih naroda i građana da žive u slobodnoj, demokratskoj zemlji, koju će sami uređivati, graditi i razvijati. U najvećem dijelu Federacije BiH to će se sutra, po običaju, dobro vidjeti, dok će entitet RS to negirati, „brisati“ i ismijavati, a jugozapdni dijelovi Federacije se „čuditi“ otkud i dalje tako nešto, „zar nema važnijih stvari“.

Nacionalistička pošast, koja nas je zajahala prije 33 godine, nikako da shvati i nikako da joj iz donjeg dijela leđa dođe u glavu da se istorija sastoji od činjenica, koje se ne mogu osporiti i da bi neke od njih, pogotovo one iz borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, bilo pametno uvažavati, ako ih se već ne poštuje i ako se krivotvore. Mogu se, drukčije rečeno, oni i na najperverznije način odnositi prema NOB-u, partizanima, antifašizmu i njegovim tekovinama, ali ne mogu osporiti – ma koliko se, u jadu i bijedi svoje patološke nemoći, trudili – činjenice, njihovu veličinu, značaj i trajnu vrijednost.

MOŽE, NA PRIMJER, ovih dana ispod nekog kamena izmiliti – i pridružiti se Dodikovim falangama, koje patološki lažu da „BiH nije postojala prije Dejtona“ – nacioanlistički jurišnik Dragan Kalinić, sa tezom da se obilježava „praznik unitarističke i partizanske Bosne i Hercegovine“, ne odričući se ljekarske i političke karijere, koju je godinama nesmetano pravio u toj i takvoj BiH. Može ovih dana u javnom prostoru RS-a polomiti noge ordija negatora ZAVNOBiH-a, a to znači i Bosne i Hercegovine, s već antologijskim lažima o tome da je sve počelo i zakovano u Dejtonu. Ili slučajevi nekih HDZ-ovih špic-razbijača, sklonih poganoj tezi o tome da su se „komunisti sastali na sastanku i dogovorili neku državu“.

Šta god, međutim, da urade, koliko god neizlječivo uporni (bolesni) u svom antibosanskohercegovačkom i atizavnobihovskom gardu bili, koliko god manijakalo podmetali, lagali i revizionsitički krivotvorili istinu, neće nikad biti front protiv ZAVNOBiH-a koji bi bio ravan snagama odbrane, očuvanja, poštovanja i uvažavanja tog prvog svenarodnog parlamenta u istoriji ove zemlje. I on ih 247 vijećnika iz svih krajeva, svih socijalnih i starosnih struktura, od kojih je 193 imalo pravo glasa, usvojilo Rezoluciju, izabralo vlođstvo parlamenta i odlučilo da BiH bude ravnopravna sa pet drugih republika buduće federativne Jugoslavije, a ne moneta za potkusurivanje, koji su neki (i u vrhu NOB-a i KPJ) htjeli raščerečiti između Beograda i Zagreba.

NE MOŽE SE ni izbrisati, ni zaboraviti podatak da je, među vijećnicima Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, iz sjeveroistočne Bosne, prostora nešto vreće od današnjeg Tuzlanskog kantona, bio 31 vijećnik, od koji devetorica iz Tuzle. Kao što se  neće, jer to nije moguće, zaboraviti, ni iz istorijskog pamćenja izbrisati podatak o tome da, kada je u četiri sata ujutro, 26. novembra 1943., završeno Zasjedanje, niko od učesnika nije mogao pretpostaviti da će, osamdeset godina kasnije, biti potrebe za odbranom, učenjem  i izvlačenjem pouka iz onoga što su razumni, odvažni, hrabri i odlučni vijećnici – među kojima je samo nešto više od trećine bilo u članstvu KPJ, a ostali ugledni građani, zanatlije, seljaci, studenti, vjerski službenici – vizionarski obnovili temelje hiljadugodišnje države, koja je, napokon, antifašizmom izborila priliku za to da vlastitu sudbinu uzme u svoje ruke, kojima je izvojevala ono u vezi sa čim se pitaju samo narodi i ljudi koji žive u njoj žive.

U njoj, ni srpskoj, ni hrvatskoj, ni muslimnskoj, već i srpskoj, i hrvatskoj i muslimanskoj, dakle zajedničkoj – kako je zapisano u Rezoluciji Prvog zasjedanja i kako je jedino normalno i civilizovano. Ali, i nemoguće dok se za to pitaju nacionalisti i dok ne odu tamo gdje je mjesto svakom, pa i smeću kakvo su oni.