DUBOKO DISANJE: Vlada nova, TK- stara priča?

Piše: Zlatko Dukić

.Malo više od godine, tajala je Vlada TK na čelu sa SDP-om, a onda je 14. februara – uz već viđen presudan doprinos preletača – SDA osigurao novu, svoju skupštinsku većinu i oborio Vladu, očas našao mandatara i počastio nas ponavljanjem stare, vrlo poučne TK-priče: od 2014. ovo će biti sedma, a od izbora 2018. četvrta Vlada TK i dokaz da je i u ovom dijelu zemlje najsigurniji politički i prateći interes, a najnesigurniji rok trajanja ove ili one vlasti

AKO JE PUKA SLUČAJNOST to što se sjednica Skupštine TK hitnog karaktera, na kome je anulirana dosadašnja SDP-ova 19-člana i formirana nova SDA-va 18-člana većina, desila 14. februara, na Valentinovo i Dan zaljubljenih, onda sve ostalo nije ni blizu slučajnosti. Uz višemjesečne temeljite pripreme, SDA je vodio kolonu onih koji su vlasti pisali recke i minuse i pravili registar grešaka, što su „zasladili“ pronalaskom dvije ruke preletača iz dosadašnje u novu skupštinsku većinu. Imena poslanika Smaje Mandžića, kao dokaza da je nezavisni status priča za malu djecu, i Jasmine Lugavić, koja je, naravno pod određenim uslovima, odlučila da se iz PDA-ovog vrati u svoje staro, SDA-ovo jato, pouka su o nesigurnosti i relativnosti vladajuće većine, kao tradicionalnog obilježja poratnih TK-zbivanja.

          Slučajnosti, dakle, nema, sve je planirano, precizo utvrđeno i u konkretne interese upakovano. Posebno svjetlo na to baca podatak o tajmingu – sve se zbiva u godini izbora, koje treba gledati i sa tačke bitne razlike između pozicije u kampanji onoga ko je na vlasti i onoga ko je opozicija. Vlast je u startu u povoljnijem položaju, ima resurse, logistiku, tehnička i druga sredstva, za koja je opozicija uskraćena.

 U SFERU SLUČAJNOSTI NE spada ni ono što je, uoči minulog vikenda, najavio novi predsjednik Skupštine TK Žarko Vujović, obećavajući nam poklon za današnji praznik – Dan nezavisnosti BiH, u vidu nove Vlade TK. U trenutku pisanja ovih redova, to je bilo obećanje, koje lijepo zvuči i nije nemoguće, jer je Vujović 22. februara uručio dokument o potvrđivanju statusa mandatara Irfanu Halilagiću, 34-godišnjem pravniku iz Lukavca, koji ima obavezu da u roku do 10 dana ponudi 12-člani sastav Vlade. To je jedno značajno pitanje u okviru ove priče. Ne manje važno je i to što se stranke nove skupštinske većine – SDA, DF, Socijaldemokrati BiH i Stranka za BiH, plus S. Mandžić – javno ne razmeću oduševljenjem izborom mandatara, niti tvrdnjama da bez problema ide dogovor o podjeli ministarskih pozicija.

          Dok čekamo da nam se, uz Dan nezavisnosti ili malo kasnije, javi za rasplet, novu sliku TK-vlasti valja gledati na način, koji, doduše, nije novina, ali jeste potvrda svojevrsnog sindroma, od koga pati ovaj dio države. Podsjećam: od 2014. godine, ovo će biti sedma Vlada TK, s isto toliko premijera i rokada skupštinskih većina; kada je februara 2014. „spržena“ SDP-ova Vlada Seada Čauševića, došla je ekspertska na čelu sa Bahrijom Umihanićem, koja je trajala do postizbornog februara 2015. i SDA-ove Vlade Bege Gutića; prilično stabilna, ta Vlada je izdurala do februara izborne 2018. godine, kada se SDA opetovao kao ameba i „porodio“ PDA-ovu Vladu Jakuba Suljkanovića; ona je dočekala izbore i potrajala sve do jula 2019. kada je, konačno, SDA uspio skrpiti skupštinsku većinu za Vladu Denijala Tulumovića, koja će izdržati do januara 2021. godine, iako je, da nije ometena koronom, SDP-ova većina željela da je trajala i kraće; od januara 2021. do februara 2022. SDP-va Vlada Kadrije Hodžića je samo naupućenima djelovala sigurno, i pored nekih autogolova (kadrovska politika, npr.), a posebno odluke o povećanju plata političkim zvaničnicima…

NIJE SE, ELEM, DESILO ništa novo i neočekivano. Uz sarkazam onih koji se čude da je SDP ovoliko izdržao u vlasti, jer „očito ne umije vladati“ (pa se poteže neslavna dvogodišnja vlast Alijanse za promjene od 2000. do 2002., naprasan kraj vlasti iz februara 2014. i sada rušenje Hodžićevog kabineta), ne smije se iz vida izgubiti to da se ponavljanje TK-priče ipak dovija na štetu Kantona, a u korist njenih aktera. U politici, ali i u privrednim i društvenim djelatnostima (zdravstvo, obazovanje, koji, očito, u svemu vide i očekuju interes.

          To ne mora biti ključno za novu TK-priču, ali ne smije se ni zanemariti. Iz jasnog, svima vidljivog razloga: politika i vlast se i u ovom slučaju pokazuje kao pozornica nepoderivog, trajnog, konkretno mjerljivog interesa, koji se sve manje uspijeva maskirati populizmom, demagogijom i parolama o interesima Kantona, građana, naroda… Što se moglo „pročitati“ i u prvom javnom nastupu novog mandatara, koji je, slučajno ili krajnje iskreno (?), kazao da će se na premijerskoj poziciji „boriti za interese SDA i građana Tuzlanskog kantona“. Baš tim redom.