DUBOKO DISANJE: Politički klinč umnog i neumnog

Trakavicom s čekanjem Vlade Federacije do kraja je ogoljena  upornost onih koji bi da ostanu u vlasti, iako s njima niko neće, da za blokiranje optuže aktuelnu skupštinsku većinu i da se, u suštini, čak i očajničkim sredstvima sačuva ono što je višedecenijska vlast garantovala – politička, finansijska, kadrovska i svaka druga moć, ali i da se izbjegne odgovornost, koja može značiti i gubitak slobode

KADA JE U PONEDJELJAK, prema realnom očekivanju, propao još jedan pokušaj živopisnog potpredsjednika Federacije Refika Lende da organizuje razgovor predsjednika svoje stranke s čelnicima SDP-a i HDZ-a BiH, s ambicijom da se raspetlja bezizlaz s izborom nove Vlade Federacije, i posljednjem optimisti je moralo biti jasno da ulazimo kritičnu, ozbiljnu, ako ne i opasnu fazu ove trakavice. Ključne činjenice, jasne svima, osim onima kojih se najviše tiču, ogledaju se u tome da blok SDA i DF-a ne priznaje aktuelnu skupštinsku federalnu većinu, već hoće da SDA, kao stranka koja je dobila pojedinačno najviše glasova na izborima, bude u novoj vladi i, dakako, da kandiduje savog premijera.

S druge strane, koja progovara argumentiama i optužuje za blokadu potpredsjednika Lendu, jer ne da potpis na predloženi (s potpisom predsjednice Federacije Lidije Bradare i potpredsjednika Igora Stojanovića) sastav Vlade, traje iscrpljujuća kapriciozna igra mačke i miša. Rok za izbor Vlade je istekao 6. aprila, kada ona, zbog Lendine upornosti, na sjednici federalnog Predstavničkog doma nije izabrana. Sjednica je prošla u pauzama, više nego u radu, te sa zaključcima, koji su, izgleda, odigrali ulogu dimne zavjese za ono što se dešava iza kulisa, nevidljivo javnosti. Recimo, iščekivanje da Kristijan Šmit i OHR nametnu rješenja i da isprave brljotinu s izmjenama izbornih pravila, nametnutim od 2. oktobra, nakon zatvaranja biračkih mjesta.

Dok se odvija ova gnjavaža, s malim izgledima za to da joj dođe kraj, čekamo realizaciju zaključka Predstavničkog doma o tome da njegova Ustavna komisija predloži promjene Ustava, koje bi omogućile deblokadu. Rok za to je 15 dana, slučajno pada prvog dana Bajrama, s nikakvim šansama za to da se taj rok ispoštuje. A i kad bi se to desilo, teško da bi prošlo u Parlamentu, jer su pozicije toliko čvrsto ukopane i nepopustljive, da se izglaz jednostavno ne vidi.

Pokušaj – da se vratim početku – Refika Lende da, po ko zna koji put, sastavi predsjednike tri stranke, koje su za sve zainteresovane, doživio je neslavan, očekivani fijasko. Na licu mjesta, u zakazano vrijeme u ponedjeljak, ukazali su se Bakir Iztetbegović i Lendo. Dragan Čović je još prošle sedmice izjavio da neće doći, dok je Nermin Nikšić, čelnik SDP-a, Lendi poslao pismo, u kome ga podučava nekim ustavnim pravilima i ljubazno odbija doći na sastanak. Rezultat je pat-pozicija, zapravo još dublje ukopavanje u bezizlaz.

Paralelno s ovim, odvija se još jedna, samozatajnim strahovanjem obavijena aktivnost: iz OHR-a se ne oglašavaju, osim što ponavljaju frazu o tome da se domaći akteri moraju dogovoriti, iako odavno znaju da je to nemoguća misija. Ni u OHR-u, a ni u našim stranačko-političkim taborima, još se u prvi plan ne sitiče ono što se, prije ili kasnije, mora naglas reći: ovo je otvorena, sve manje umivena ili taktički dotjerana borba politički umnog i neumnog, racionalnog i iluzornog, mogućeg i promašenog. Koliko god je jasna, razumljiva i  vidljiva, ali nikako i prihavtljiva i opravdana očajnička borba SDA i njenog ključnog špic-igrača Refika Lende za to da se ostane u vlasti, u kojoj ih niko neće, jasno je i to šta bi značio odlazak SDA-ovih ljudi, politike i navika u opoziciju. Tu se sve lomi. Sve počinje i sve završava.

Odlazak u opoziciju, nakon decenija komotnog i razmahanog vladanja – čak i onda kada se sve „mudro“ povezuje s položajem, sudbinom i opasnostima po bošnjački narod – u suštini je grozničavo čuvanje donjeg dijela leđa onih koji su u vlasti ogrezli, s njom srasli i utuvili sebi u glavu da su nedodirljivi, neranjivi i nekažnjivi. Gubitak vlasti, znači gubitak oslonaca fijnansijske moći (Elektroprivreda, Telekom, namjenska industrija, itd.), u čemu je SDA imao glavna uporišta i stubove-nosače svoje moći. Izgubi li se to, ne samo da više nema moći, već se može desiti da za neke ljude ne bude ni slobode. Pod uslovom, doduše, da se u našem neefikasnom i zbrdazdolisanom pravosuđu – jednog lijepog dana, a možda i prije – nađu oni, koji će se sjetiti da postave pitanje odgovornosti (i ostanka na slobodi), pa malo pročačkaju prošlost onih koji su predugo mastili brke i skidali kajmak s političke moći i neprikosnovene vlasti.