DUBOKO DISANJE-Nova vlast “na dugu štapu”

DUBOKO DISANJE-Nova vlast “na dugu štapu”

Piše: Zlatko DUKIĆ

            Uskoro će četiri mjeseca od prošlogodišnjih oktobarskih izbora, a nove vlasti – ni u TK-u, ni u Federaciji, ni na nivou države – nema ni u nagovještajima, što govori bar o dvije prijeteće pojave: o snazi etnoancionalista, koji su, nakon kratkog postizbornog nokdauna, brzo došli sebi i krenuli u blokade, te o nesnalaženju, nejedinstvu i hroničnoj slabosti i nemoći građanske alternative da ono što je osvojeno na izborima pretvori bar u početak promjena

           

NE MORA BITI NAJPOUZDANIJA, ali je i dovoljno ilustrativna, a još više poučna postizborna situacija u Tuzlanskom kantonu: prvi put otkad postoji Kanton (ljeto 1994.), do kraja kalendarske godine u kojoj su bili izbori nije konstituisana Skupština, jer se prvobitno uspostavljena većina razbucala na froncle, a o tome da je na vidiku nova izvršna vlast – nema ni govora. Nikakvog pravog objašnjenja, a još manje opravdanja nema u tom ćorsokaku, a “prazan hod”, kako jedino treba nazvati čekanje i naslućivanje mogućeg raspetljavanja, znak su neozbiljnosti, neodgovornosti i nedoraslosti veličini problema.

Čijoj neozbiljnosti, neodgovornosti,i nedoraslosti?

Onih koji, iako ne samo u TK-u, pokazuju nesnalaženje i, čak, lutanje u osnovnom – biti pozicija ili opozicija. Na čelu kolone onih koji su u toj rubrici, svakako je SDPBiH. Jedino je on u TK-u osvojio relativnu većinu (10 od 35 poslaničkih mjesta), pa pokušao da se sa srodnim strankama oblikuje u be-ha blok. Trajalo je to kratko vrijeme i onda se rasulo “k’o riža”. Kada se, početkom januara ove godine, ta “riža” potvrdila iskakanjem dva SBB-ova igrača “iz voza”, u kome je bilo 19 poslanika (SDP, DF, Naša stranka, SBB i Stranka za BiH), sve je vraćeno na početak. Da bi, da to još podeblja, Stranka za BiH potpisala akt o partnerstvu sa SDA-a, okrenuvši leđa be-ha bloku (ne samo u TK-u).

 

OD TADA DO DANAS, svjedoci smo neizvjesnog i, u krajnjem slučaju, prijetećeg paralelnog procesa na dva kolosjeka: jedan je SDA-ovo očekivanje da se približi SDP-u i da, bar u TK-u, stvore stabilnu, ali i neprirodnu i diskutabilnu većinu, a drugi ono što se zbiva u ostacima be-ha bloka (SDP, DF i Naša stranka). Neshvatljivo je i izvan svake pameti da se, od tog kolapsa, čeka dogovor lidera ove tri stranke, koji je bio zakazan za 29. janaur, ali je dogođen za početak februara. I to sastanak lidera koji žive u istom gradu, Sarajevu, mogu se naći u svakom trenutku i na svakom  mjestu, a ipak čekaju… Šta?

Osim što su nam dužni dogovor na to pitanje, oni nas zbunjuju i tako što je, u međuvremenu, Kantonalni odbor SDP-a Tuzla donio doluku o, ipak, koaliranju sa SDA-om. To je na Predsjedništvu SDP-a BiH dočekano “na nož”. Zaključeno je da se čeka. Opet pitanje – šta? I opet nema dogovora. Hoće li to biti dogovor one trojice lidera, hoće li presuditi sjednica Glavnog odbora SDP-a, hoće li se, pak, ići na unutarstranački referendum…? Gomila pitanja, važnih, presudnih, a od odgovora ni “o”.

 

I  ZATO, ZBOG SVEGA TOGA, najmanje što se mora reći je utisak o neozbiljnosti, neodgovornsoti i nedoraslosti značaju i težini trenutka, što se, jednostavno, mora pripisati onima u čijim rukama su naše sudbine. Ličeći na dječiju ili, još bolje, djetinjastu igru, sve ovo u TK-u miriše na ono “vrati mi moje krpice”. (U Federaciji je stanje još ozbiljnije i neizvjesnije, zbog HDZ-ove otvorene prijetnje da vlast neće biti formirana dok se ne izmijeni Izborni zakon, naravno po njegovoj mustri!) Ulazi se u februar, TK nekako funkcioniše u tehničkom mandatu, tj. “na apartima”, a izgledi za to da se uskoro osvane nova skupštinska većina i da se počne ozbiljnije pripremati konstrukcija buduće Vlade, još je, blago rečeno, “na dugu je štapu”.

Šta to praktično znači, jasno je svima koji iole pažljivije (i zabrinutije) prate naše (ne)prilike. I kojima nije, niti može biti ikakva utjeha to što ovdje enigmi nema, kao što ih nije bilo ni gotovo tri minule decenije. Na sceni su bar dvije prijeteće pojave: pokazivanje snage etnonacionalista, koji su, nakon kratkog postizbornog nokdaunu zbog pristojnog broja glasova građanskih stranaka, došli sebi i krenuli u blokade, te o nesnalaženju, nejedinstvu i hroničnoj slabosti be-ha bloka i nemoći građanske alternative da ono što je osvojeno izborima pretvori bar u početak promjena.

A što ćemo, kao i dosad, iskihati svi mi, najmanje oni koji su za to krivi i koji su se, nažalost, našli u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Jer, sve to je za njih, očito, pregolem zalogaj.