DUBOKO DISANJE: Mirna Bosna-na dugu štapu?

Piše: Zlatko Dukić

.Aktuelna kriza, s kojom izlazimo iz 2021. godine, već je s razlogom nazvana više bezbjednosnom, nego (samo) političkom, jer su razbijači Bosne i Hercegovine besprizorno i nekažnjeno digli glavu, pa se – u združenoj naciokratskoj praktičnoj izvedbi HDZ-a BiH i SNSD-a – ne libe sve otvorenijeg nasrtanja na ustavnopravni poredak, na Dejton, na budućnost ove zemlje i na to da ono staro „mirna Bosna“ – zaista zvuči krajnje neizvjesno

UZ TO ŠTO JE ODAVNO JASNO da tradicionalna izreka o mirnoj Bosni, nije ni slučajna, ni bez osnova – jer je ovo odvajkada prostor sukoba, ratova, mržnje – drugi dio ove godine nam je naročito drastično iznjedrio dvije opasne činjenice: prvo, da razbijači i strastveni rušioci ove zemlje ne prežu ni do čega, a naročito se ne boje zrakopraznih prijetnji sankcijama međunarodne zajednice, te, drugo, da ne misle stati i da ovu zemlju ne vide u budućnosti, a pogotovo ne u Evropskoj uniji. Odgovor na pitanje koje su to snage, zna svako dijete, a pitanje o izlazu i gdje je – odavno se iz sfere političkog predviđanja, sunovratio u ravan bezbjednosnih, ne samo političkih prijetnji.

          Minulo višemjesečno avanturističko šupljiranje stranih likova, u vidu udruženih američko-evropskih (vašingtonsko-briselskih) delegacija, iscrpljujući razgovori i promašeni dogovori, dodatni su argumenti za prijeteće stanje. Uz krajnje sužen prostor za optimizam, osobito u vezi sa ustavnim i izmjenama izbornog zakonodavstva, dobili smo i novu rundu otvorenog zagovaranja secesije, dakle razbijanja zemlje, što je specijalitet ne samo RS-a i nedavne sjednice Narodne skupštine u Banjaluci, već i pridruženi napor i otvoreno podrivačko djelovanje HDZ-a (HNS) BiH, koji svoju dvojni pakt sa SNSD-om više i ne krije.

SVAKODNEVNO SMO SVJEDOCIA grubih i podmuklih novih potvrda i novih primjera ovog antibosanskohercegovačkog udruženog zločinačkog poduhvata. U sprečavanju, čak ni samo kotnroli tog djelovanja, jedino na pucnje u prazno se svode navodni prijateljski i iskreni napori međunarodnih subjekata. Delegacije koje su nas pohodili minulih sedmica i mjeseci, ne samo da ništa nisu uspjele, već su uporno nastavile sa zamornim i jalovim tezama o tome da se zalažu za unutrašnji politički dijalog i da će podržati sve što se domaći lideri dogovore, a moralo im je – jer, valjda, nisu toliko glupi – odavno  biti jasno da se oni ne žele, neće i ne mogu dogovoriti ni o današnjem datumu.

          Skoro polugodišnja blokada državnih institucija, Parlamenta BiH, Vijeća ministara i pratećih poluga sistema, što je već uobičajen patent RS-a, ima cijenu, koju ćemo svi platiti. Nedavna sjednica Narodne skupštine RS-a i zaključci o početku „bijega“ ovog entiteta iz države BiH u oblasti odbrane (Oružane snage), bezbjednost (SIPA) pravosuđa (VSTV), poreskog sistema (indirektno oporezivanje), novi su korak u mračnoj destabilizaciji, ali i novi dokaz da svijet to – indirektno i prećutno – odobrava, ako ne i podržava. Da nije tako, uslijedilo bi ono što se odavno najavljuje, a izostaje – sankcije za one koji su otvoreno protiv Dejtona, a pozivaju se na Dejton, i drčnije pozicioniranje vanjskog svijeta, koji je zaboravio početak 90-ih godina prošlog vijeka, a i to da ima odgovornost za ono što nam se dešava i što nam se sprema.

VRLO izvjesno Odustajanje od onoga što je najavljivano kao proces izmjene Izbornog zakona i, uz pomoć međunarodne zajednice, stvaranje uslova za to da izbori iduće godine budu održani na uljuđen i uredan način, iskorak je dalje u neizvjesnosti. Više je nego jasno da se borba za to da se kriza bar pokuša riješiti, pretvorila u međusobno raskusurivanje i natezanje s inatima, kapricima, ucjenama i uslovljavanjima. Američki i evropski izaslanici, kao neka vrsta „kaznene ekspedicije“, ne samo da su pokazali jalovost, neodlučnost, mejstimično priustrasnost, već su pride ohrabrili rušioce, dajući im infuziju za sve opako i naopako što čine. Kad je, k tome, rečeno da bi sankcije bile kontraproduktivne, to se može i mora čitati samo kao odustajanje od energičnijih mjera i prepuštanje naše sudbine – onima koji nam ne žele dobro. Unutrašnje rastakanje, već na ivici državnog udara, tako se uklopilo u ono što nam odavno rade susjedi i komšije, koji se velikodržavnih ambicija nikad nisu odrekli.

          I koji su – u sjenci prastare izreke o mirnoj Bosni – iskoristili prostor i priliku, pa nam mirnu, sigurnu i stabilnu budućnost, svakodnevno ugrožavaju, čine upitnom i žele je ukinuti. A nas i ovu zremlju, tako, ostaviti na dugom štapu, na način kako su veliki, moćni i bogati uvijek činili prema malim, slabim i siromašnim – do kojih im je tradicionalno stvarno stalo kao do lanjskog snijega.