DUBOKO DISANJE: Igre s Parlamentom Federacije

Zakazana, pa odgođena sjednica Predstavničkog doma Federalnog parlamenta, prošlog četvrtka (22. juna) je potvrdila ono što se dugo naslućuje – da dvomjesečna pauza u njegovom radu (uz tri mjeseca nesastajanja Doma naroda) govori o bar dvije stvari: o tome da vladajuća većina u Federaciji nije ni stabilna, ni izvjesna i o tome da opozicione optužbe o nametnutoj vlasti u ovom entitetu, imaju veze sa uticajem nekih spoljnih faktora, riješenih da se upuste u igru i igranje sa Parlamentom.

NE BIH NI PO KOJU CIJENU BIO u koži Tuzlanke Mirjane Marinković-Lepić (Naša stranka), predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamenta Federacije, koja je – uz sve ono što je prati na ovoj poziciji – sredinom prošle sedmice gurnuta u vatru odgovaranja i na novinarsko pitanje zašto je zakazana, pa odgođena sjednica ovog doma. Njeno objašnjenje i pravdanje tog poteza kašnjenjem saopštavanja imena zamjenskih mandata za poslanike koji su otišli u izvršnu vlast, a što je upućeno na adresu Centralne izborne komisije, nije bilo uvjerljivo. Pogotovo zato što su iz CIK-a promptno reagovali, tvrdeći da to nije tačno i da su oni uradili svoj dio posla.

Tako smo dovedeni u situaciju da ništa nije jasno – jer, očito, neko ne govori sitinu. Ono što je, nažalost, jedino jasno i što mora da zabrine, ogleda se u podatku da se Predstavnički dom od kraja aprila nije sastao (a poslanici uredno primili dvije „zarade“), iako ga čeka mnogo posla, bukadar zakona – posebno iz važne, energetske oblasti – i iako mnogo toga što je ostalo do dosadašnje vlasti valja što prije skupštinski ažurirati. Umjesto toga, dobili smo manevarski prostor za špekulacije, nagađanja, sumnje i prepucavanje vlasti i opozicije.

A OPOZICIJA JE, šta bi drugo, jedva dočekala priliku za svojih „pet minuta slave“. Uz to što traži odgovore na pitanja, svoju iskonsku nabrušenost je pretvorila u materijalizaciju teme, koja je preskočila okvire javne tajne: vladajuća većina – Trojka+ i ostatak drištva – zapela je u dogovoru sa HDZ-om BiH oko izvršne vlasti u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, oko izbora (HDZ-ovog?) Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH, a antipod ovom kadrovskom rješenju je kandidatura Arnela Isaka za dopredsjedavajućeg Predstavničkog doma. Opozicija je u tome prepoznala ključ zastoja u radu Parlamenta, tvrdeći da je „nametnuta vlast u Federaciji“ već dokazala da joj ne cvjetaju ruže i da opasno zapinje u radu.

Šta god da se nalazi u pozadini, a što javnost ne uspijeva zvanično saznati, već tek na kapaljku nešto usput dokuči, ne izgleda da ide na dobro. To je uvidio i Johan Satler, šef Delegacije EU u BiH, pa je prošlog četvrtka na službeni ručak priveo reprezentaciju federalne većine. Nije sigurno da je taj ručak prijao – biće prije da je prisjeo – Nerminu Nikšiću, Edinu Forti, Denisu Zvizdiću, Borjani Krišto i Draganu Čoviću, jer nakon objeda niko do njih nije bio spreman dati izjavu novinarima. Uz vrlo moguće ribanje, kome su bili izloženi, nismo, dakle, dobili potrvdu da se ovaj zamršeni čvor blokade Parlamenta u dogledno vrijeme može razmrsiti.

DOK JE TO TAKO, ostaje dovoljno razloga za to da se igranjem, neozbiljnšću, sve do blamaže, nazovu dešavanju u Parlamentu i oko njega. Ne mora se to podebljavati reakcijom opozicionih špic-igrača – prije svega Mirsada Zaimovića iz SDA i Mahira Mešalića iz DF-a – da bi se stvorila predstava o tome šta se iza svega krije. Ono što odmah pada uoči, a što dosad nije demantovano, jeste da se vladajuća većina ljulja, s jedne, a s druge strane da ima i onih koji joj – vidljivi ili ne – u tome nesebično pomažu. Da li je to CIK, koji nije izvršio svoju obavezu, pa blokriao rad skupštinskih odbora i komisija ili se, pak, radi o nekom i nečem drugom, ne zna se. Iz tabora većine ne odustaju od optužbi na račun CIK-a, trvdeći da je u dosadašnjim sličnim situacijama – uključujući i doskorašnju federalnu vlast – CIK u roku od samo nekolliko dana dodjeljivao zamjenske mandate, kako se ne bi desile blokade u radu. IZ CIK-a, naravno, i to demantuju.

Ono što, međutim, niko ne demantuje, kao da ne shvata ozbiljnost situacije, koja nije vrlina nove vlasti, vidi se u neshvatljivo komotnom odnosu prema poziciji, zadacima i poslu koji je pred Parlamentom Federacije. I u vezi sa čim bilo čija igra i igranje – bez obzira na to da li je porijeklo u vladajućim, opozicionim ili krugovima izvan Parlamenta – prijeti učvršćivanjem utiska o onome što opozicija iz patnih žila prigovara vlasti, s jedne, i onome što će biti neizbježne posljedice praznog hoda i gubljenja vremena, s druge strane. Dakle, šteta, koju ćemo, kao i uvijek dosad, ovako ili onako iskihati svi.