Državno tužilaštvo za pola godine podiglo samo dvije optužnice za ratne zločine

Državno tužilaštvo je u prvih šest mjeseci podiglo samo dvije optužnice za ratne zločine, od čega se jedna odnosi na osobu ranije osuđenu na 18 godina zatvora, pokazala je analiza Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Revidirana Strategija za rad na predmetima ratnih zločina koju je Vijeće ministara usvojilo u oktobru prošle godine predviđa u svojim ciljevima i očekivanim rezultatima da se najsloženiji i najprioritetniji predmeti ratnih zločina procesuiraju pred Sudom i Tužilaštvom BiH, a ostali pred pravosudnim organima entiteta i Brčko distrikta, sve do kraja 2023. godine.

Advokat Asim Crnalić navodi kako iz same činjenice da su za ratne zločine podignute samo dvije optužnice ne treba izvlačiti zaključak da Tužilaštvo ne radi ništa jer je pandemija koronavirusa usporila sva područja društvenog života, ali da po njemu nije prihvatljivo da se krajem godine podiže najveći broj optužnica kako je to ranijih godina bila praksa. “Podizati optužnice na samom kraju godine je pogrešno.

Nije prihvatljivo da se to samo radi zbog norme koju treba ostvarivati u kontinuitetu, čitavu godinu”, kazao je Crnalić.

Za advokaticu Tatjanu Savić, sa druge strane, pandemija nikako ne smije biti izgovor za nesprovođenje istrage, a kako je rekla, čak i tokom najstrožih epidemioloških mjera bilo je moguće saslušavati svjedoke, dok su se nesmetano mogli slati zahtjevi za dostavljanje materijalne dokumentacije, te vršiti pretraživanje baze dokaza Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

“Imajući u vidu broj tužilaca koji rade na predmetima ratnih zločina, sasvim je jasno da je broj podignutih optužnica zanemarljiv”, rekla je Savić. Tužilaštvo BiH je ove godine optužnicu podiglo protiv Gorana Viškovića zvanog “Vjetar” koji se tereti da je od aprila 1992. do kraja 1993. u okviru širokog i sistematičnog napada na području opština Vlasenica i Milići, kao pripadnik Vojne policije Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovao u progonu bošnjačkog civilnog stanovništva. Na teret mu je stavljeno da je lično sudjelovao u ubistvima osam civila bošnjačke nacionalnosti, koji su bili zatvoreni u objektu “Sušica” u Vlasenici, kao i da je učestvovao u nezakonitom oduzimanju fizičke slobode civila i njihovom odvođenju u prostorije Stanice javne bezbjednosti (SJB) Vlasenica, Opštinskog suda i “Sušica”, nad kojim su počinjena nečovječna djela.

Njega je 2011. godine Sud Bosne i Hercegovine osudio na 18 godina zatvora zbog zločina u Vlasenici i nalazi se na izdržavanju kazne, što je prema ranijim upozorenjima pravnih eksperata neadekvatno korištenje postojećih resursa. Drugu optužnicu Tužilaštvo je podiglo protiv Radeta Macure koji se u svojstvu komandira Prve čete Drugog bataljona Prve lake gradiške brigade VRS-a tereti da je sa njemu podređenim vojnicima 23. juna 1992. u mjestu Turjak kod Bosanske Gradiške pretresao teren gdje se nalazila grupa civila bošnjačke nacionalnosti iz mjesta Kozarac kod Prijedora koja se, bježeći pred ratnim sukobima, pokušavala prebaciti do granice s Hrvatskom na rijeci Savi, a vojnici su pucanjem iz vatrenog oružja ubili te civile. Žrtve izgubile povjerenje U prvih šest mjeseci 2020. godine je optužnica podignuta samo protiv Mileta Ujića za komandovanje u napadu na rogatičko selo Kozadre, Tužilaštvo u posljednja tri dana decembra podiglo šest optužnica, o čemu je BIRN BiH ranije pisao. Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, kaže da je Tužilaštvo BiH imalo period kada je podizalo desetine optužnica i kada je iz jednog optužnog akta cjepkano njih više, a sve u cilju stvaranja privida u javnosti da se puno radi, kao i da ne treba samo gledati kvantitet.

“Činjenica je, a toga trebamo svi biti svjesni, da većina počinilaca ratnih zločina neće odgovarati. Mora postojati piramidalna hijerarhija u smislu odgovornosti. Ako je Haški tribunal uspio skoro u cijelosti procesuirati najodgovornije za ratne zločine u BiH, postoji i taj takozvani ‘drugi ešalon’ odgovornosti, odnosno krizni štabovi i oni koji su na neki način taj plan realizirali na terenu, a nisu odgovarali”, smatra on, dodajući da se boji da će mnogi izbjeći odgovornost za zločine koji su počinjeni. Prema riječima advokatice Savić, Tužilaštvo BiH je svojevremeno od entitetskih tužilaštava i Tužilaštva Brčko distrikta preuzelo praktično sve predmete ratnih zločina i većina ih je vraćena tim istim tužilaštvima, a da za to vrijeme nije preduzeta nijedna istražna radnja.

“Postavlja se pitanje šta je Tužilaštvo BiH radilo s tim predmetima sve to vrijeme i zbog čega su stotine predmeta stajale u Tužilaštvu BiH, a da u njima nije preduzeta nijedna istražna radnja. Isto tako, ma u čiju statistiku se ti predmeti ubrajali, činjenica je da nisu riješeni, nego da je njihovo rješavanje samo otežano i sada je teret tih teških ili skoro nemogućih istraga prebačen na entitetska tužilaštva koja svakako imaju mnogo manje resurse od Tužilaštva BiH”, mišljenja je Savić.

Za bivšeg sudiju Ustavnog suda BiH Krstana Simića problem nije u Tužilaštvu i Sudu, već u društvu koje, prema njegovim riječima, nije imalo želje ni volje da se suoči sa prošlošću. “Vrlo je teško ta suđenja privesti kraju, naročito ako se ima u vidu da je Sud BiH naslijedio praksu i standarde Međunarodnog krivičnog suda u Haagu te provodi temeljne postupke sa velikim brojem svjedoka, dokaza, a ti postupci traju godinama. To se žargonski rečeno, ‘otegne’ i ‘protegne’, zbog toga imamo problem da će veliki broj onih koji su trebali da se pojave pred sudom, te utvrdi da li su krivi ili nisu, uživati blagodati te nesretne situacije”, kaže Simić za BIRN BiH. Milan Mandić iz Udruženja porodica nestalih Sarajevsko-romanijske regije podsjeća da je ranija Strategija predviđala da se najsloženiji predmeti završe za sedam godina, ali da nisu završeni kao i da je teško očekivati da će nešto biti urađeno po Revidiranoj strategiji, jer su Sud i Tužilaštvo BiH, prema njegovim riječima, “zarobljenici politike”.

“Predmeti godinama stoje u ladicama, čeka se godinama, a umiru i svjedoci i izvršioci. Kao da jedva čekaju da preminu i da kažu: ‘Sad je posao za nas završen, nemamo protiv koga podići optužnicu’”, naveo je Mandić.

Sličnog stava je i Dijana Strujić, predsjednica Udruge obitelji nestalih hrvatskih branitelja i poginulih u Domovinskom ratu iz Bugojna, koja kaže da se godinama ništa ne pokreće, iako “se znaju odgovorni koji slobodno šetaju ulicama”. “To se ne tiče samo mene, nego sve tri strane. Nas niko ništa ne pita, a nama je samo bitno da pronađemo posmrtne ostatke svojih članova porodice. Oni koji skoro 30 godina traže svoje najmilije nikako nisu zadovoljni”, rekla je Strujić.

Tahirović je u ranijem razgovoru za BIRN BiH istakao da su optužnice potrebne kako bi Sud BiH donosio presude. “Razočaravajuće je što Tužilaštvo BiH nije podiglo daleko veći broj optužnica, pogotovo kada je u pitanju Srebrenica, a začuđujuće je i to što Tužilaštvo od osnivanja do danas nije slijedilo neki putokaz koji ima pri Haškom tribunalu, a to je da podigne optužnice za genocid u drugim općinama, a posebno za Prijedor”, kaže Tahirović. I advokatica Vasvija Vidović nedavno je za BIRN BiH govorila da nije shvatljivo kako je za godinu dana Tužilaštvo BiH podiglo samo jednu optužnicu za Srebrenicu i to protiv nedostupne osobe – Zorana Malinića, koji je u svojstvu komandanta Bataljona vojne policije 65. zaštitnog motorizovanog puka optužen za pomaganje u genocidu. Smanjen broj optužnica i presuda, upitan kvalitet Tužilaštvo BiH treba raditi samo na najsloženijim predmetima, navela je u svom zadnjem izvještaju o napretku “Unapređenje procesuiranja predmeta ratnih zločina na državnom nivou u BiH” i britanska sutkinja i nekadašnja tužiteljica MKSJ-a Joanna Korner, koja u istom dokumentu zaključuje da Tužilaštvo nije napravilo napredak u radu na predmetima ratnih zločina. Korner je navela i pad u broju podignutih optužnica od 2018. godine, te kako razlog za njihov manji broj nije bio rezultat rada na složenijim predmetima, o čemu je BIRN BiH ranije pisao.

“Iako bi ovakvi brojevi možda bili prihvatljivi da su u pitanju bile optužnice i okončani sudski postupci u najsloženijim predmetima, odnosno oni koji uključuju komandnu odgovornost ili najteže zločine u skladu s kriterijima predviđenim Državnom strategijom, to zapravo nije bio slučaj, jer su mnoge optužnice uključivale jednog optuženog kojem se na teret stavlja direktno izvršenje djela”, navodi se u izvještaju. U Misiji OSCE-a kažu kako je sveobuhvatni program praćenja sudskih postupaka doveo do utvrđivanja dva osnovna problema nastala tokom ranijih godina, odnosno da je stopa osuđujućih presuda pala od 2015. godine, što, kako navode, dovodi u pitanje kvalitet istražnih postupaka i optužnica. Prema Misiji, raspoloživi resursi nisu korišteni u skladu sa namjenom. “Ovi problemi imaju direktan utjecaj na tempo procesuiranja predmeta ratnih zločina kao i na ishod procesuiranih predmeta, što pak za posljedicu ima sporost u pružanju pravde žrtvama ovih zlodjela, pa čak i izostanak pravičnog ishoda za žrtve”, kažu u Misiji OSCE-a. Sutkinja Korner se u izvještaju osvrnula i na podizanje optužnica protiv već osuđenih lica, navodeći da “raspoloživi resursi čine nemogućim procesuiranje svih osoba koje su počinile zločine”, kao i da je potrebno sastaviti listu svega što treba uzeti u obzir prije pokretanja istrage i podnošenja optužnice na potvrđivanje.

Izvještaj sutkinje Korner kao problematiku tretira i optužnice koje se vraćaju na doradu, a BIRN BiH je ranije pisao da je od 16 podignutih optužnica u 2020. godini, polovina njih vraćena na doradu Državnom tužilaštvu.