Tuzlanski rukometaš Bakir Buljugija okončao igračku karijeru: ‘Zbogom’ nakon 29 godina

Rijetki su profesionalci u bilo kojem sportu koji se mogu pohvaliti sa dugovječnijom igračkom karijerom od one koju je imao Bakir Buljugija. Nekadašnji reprezentativac BiH, dijete popularnih Solara (RK Sloboda), fantastično lijevo krilo i primjer kako treba živjeti i raditi vrhunski sportista, odlučio je da se prestane aktivno baviti rukometom. Nakon 29 godina kucnuo je čas da se kaže ‘dosta’.

Prva ljubav fudbal

Buljugija je sasvim slučajno ušao u svijet rukometa koji ga je brzo opčinio. Bile su to ratne godine koje su tuzlanskog trinaestogodišnjaka, kao i većinu njegovih vršnjaka, vukle ka Tušnju i fudbalu. Bakir bi možda i nastavio druženje sa bubamarom, da zbog ratnih dejstava nije prešao u dvoranu i upoznao neki sasvim drugačiji sport.

„Moja prva sportska ljubav je fudbal, rukometom sam se počeo baviti sasvim slučajno. Prve rukometne korake sam napravio u Mejdanu. Obzirom da sam uporedo trenirao i fudbal i rukomet, u fudbalu ipak ostajem nešto ozbiljnije. Međutim, ratno je vrijeme i po ko zna koji put se trening odgađao zbog granata, te u povratku kući pored tadašnje OŠ Jusuf Jakupović i na nagovor moga prijatelja Emira Ferhatbegovića priključujem se ponovo rukometu. S vremenom sam zavolio dinamiku i energiju koju rukomet nosi i ostao do dan danas“, prisjeća se svojih početaka nekadašnja vedeta Slobode.

Debi u Zavidovićima

Kako to obično i ide, Buljugija je u dresu Slobode prošao sve kategorije. Od pionira do seniora. Sada već davne 1994. godine prvi put je zakoračio na parket, a dvije godine kasnije kao golobradi momak upisao je i svoj debi u crveno – crnom dresu. Ti momenti se ne zaboravljaju:

„Za prvu ekipu sam debitovao davne 1996. godine i to protiv ekipe RK Zavidovići u Zavidovićima. U prvom djelu sezone 96/97 nekoliko igrača iz prve ekipe je bilo kažnjeno, pa sam pozvan iz omladinskog pogona da popunim ekipu. Međutim dobio sam šansu, igrao 30 minuta utakmice i postigao jedan pogodak. To je jednostavno bio neopisiv osjećaj“, prisjeća se Buljugija svog „vatrenog krštenja“ u seniorskom društvu.

Uslijedili su nastupi za Slobodu širom bh. parketa, a njegove dobre igre i kvalitet nisu ostali nezapaženi kod naših rukometnih autoriteta. Buljugija je redovno nastupao za mlađe reprezentativne selekcije naše zemlje, sve do početka milenijuma i dana koji se ne zaboravlja – nastupa za najbolju selekciju BiH.

„Za “A” reprezentaciju sam debitovao kod selektora Mehe Bašića na turniru u Trbovlju, mislim da je bila 2000 godina. Prethodno sam prošao sve državne selekcije kadetsku, juniorsku i mladu selekciju BiH. Vjerujem da sam poziv iskoristio, jer sam proglašen za najboljeg strijelca tog turnira“, objašnjava nam Buljugija.

Brz, snažan i atraktivan, Bakir je u narednim godinama bio neizostavan član naše selekcije. U međuvremenu dres Slobode zamijenio je odorama nekih drugih boja, pa je tako Bakir u 29 godina karijere nastupao još i za Bosnu, Gračanicu, Konjuh, Slogu, Zrinjski, Čelik i bijeljinski Radnik u kojem je proveo posljednjih pet sezona

„Nadam se da sam u svakom klubu ostavio neizbrisiv trag u pozitivnom smislu“, reći će Buljugija dok nabraja sve timove za koje je nastupao.

Meč za sjećanje

Veliki broj ekipa, veliki broj mečeva, pobjeda, tuga i poraza. Svaka utakmica priča za sebe, a jedna mu se posebno urezala u sjećanje:

„Veliki je broj utakmica iza mene i jako mi je teško izdvojiti jednu, ali evo utakmica RK Sloga – RK Bosna. Nakon neslavnog završetka u RK Bosna prelazim u RK Slogu iz Doboja. Dolazi utakmica sa Bosnom iz Sarajeva gdje nisam spavao čitavu noć, razmišljajući i analizirajući šta bi se moglo desiti i kakav bi ishod mogao biti. Na kraju je rezultiralo pobjedom RK Sloga sa mojim zadnjim postignutim golom za pobjedu. Mada je stvarno bilo još mnogo kvalitetnih utakmica u ovih 29 godina“, kaže nekadašnje lijevo krilo sarajevskih Studenata sa kojima je imao privilegiju i da nastupa u Ligi prvaka.

Kako kaže bilo je to nezaboravno iskustvo, ali i privilegija da vidi neke od najboljih timova svijeta. Na upit koji je to tim na njega ostavio najveći utisak, Buljugija odgovara:

„Ekipa koja me najviše impresionirala je Ciudad Real. Kakve su to zvijeri i profesionalci od igrača! Jedna kompaktna cjelina gdje svako zna svoj zadatak i perfektno ga odrađuje. Na kraju nisu džaba tri-četiri puta zaredom osvajali Ligu prvaka u rukometu“.

U 29 godina igračke karijere Buljugija je upoznao plejade vrhunskih igrača i trenera. Od svih je učio ponešto, a kada se samo pogleda ko ga je sve trenirao, bukvalno je riječ o enciklopedijama rukometne igre!

„Mnogo je trenera i mnogo rukometnih stručnjaka prošlo kroz moju karijeru i moj život. Od Pirića, Admira Bećirovića, Senada Smajlovića, Osmana Ahmetovića, Zlatka i Damira Cipurkovića, Smajlagića, Gregora Cvijića, Zoke Dokića, Mehe Bašića, Maše Obralića, Nedžada Mašića, Senada Fetahagića, Bogdana Rankića te mnogih drugih izdvojiti nekog je možda i nezahvalno i da se neko ne naljuti, ali ako baš moram to je Sead Hasanefendić. Čovjek koji je svoj život podredio rukometu i apsolutno  je posvećen rukometu i sportu uopšteno“, zaključiće Buljugija.

I poslije rukometa rukomet

Proteklih pet sezona Bakir je nastupao za Radnbik iz Bijeljine, a upravo na semberskom parketu odigrao je posljednji službeni meč. Vrijeme je za predah i uživanje sa porodicom koja mu je najvažnija. Ipak, kako kaže, uvijek je uz rukomet. Već se okušao u trenerskim vodama:

„Braća Davor i Eldar Kadić i ja smo inicirali projekat omladinskog pogona RK Sloboda. U jednom periodu smo Klubu predali tridesetak dječaka. Trenutno sam anagažovan kao spoljni saradnik iz prakse na Fakultetu za tjelesni odgoj i sport na predmetu Rukomet. Nakon završetka aktualnog igračkog statusa nastojat ću se bazirati na veteranski rukomet sa svojim veteranima u UG Veterani RK Sloboda Tuzla. Što se tiče trenerskog poziva malo ću napuniti baterije, odmoriti se, pa onda ko zna. Tu sam“, zaključuje Bakir Buljugija.

Uzor Patrik Ćavar

Svi mladi sportisti obično imaju nekog u koga se ugledaju. Nekoga ko ih nadahnjuje da budu bolji, ali i impresionira. Bakir Buljugija je takođe imao svoje igračke uzore. Jedan od njih dolazi iz susjedstva:

„Kada sam počinjao sa ozbiljnim rukometom, uzor mi je bio popularni Pako Patrik Ćavar, obzirom da sam igrao istu poziciju lijevog krilo kao i on. S kakvim šarmom i vicem je igrao Patrik Ćavar to je bilo nevjerovatno! Kakva je to sportska inteligencija bila da je poslije igrao na poziciji srednjeg beka, a iz pouzdanih izvora sam saznao da je bio sposoban igrati pa skoro svaki sport“, objašnjava Buljugija.

J. Jeremić