Reportaža Mehmeda Đedovića o starom gradu Klotjevcu
Jer život je treptaj krila leptira
Vrijeme curi ko voda između prstiju. Dani jedan drugog stižu i prestižu. Kuda se sve to toliko ubrzalo i gdje žuri. Nemaš vremena ni za šta. Od ponedjeljka do petka treptaj oka, vikend i ne brojiš.
Sa uzdahom i žalom dogovaraš obilazak starih, ruiniranih srednjovjekovnih bosanskih utvrda, a znaš da ćeš teško odvojiti vrijeme.
Kakva su to bajkovita mjesta, te usamljene zidine u zabačenim i teško pristupačnim liticama. Kakva je to zemlja bila, ta srednjovjekovna i kakvi ljudi su po njoj hodali?
A onda iskrsne prilika i ti je zagrliš čvrsto kao što si znao grliti bukviće po Majevici, šta god ko rekao i pomislio.
Kako drvo lijepo umije da šuti, dok se ljudi trkaju koji će više i glasnije progovoriti.
Biram stabla i radujem se putu…
Ako nas vrijeme i sreća posluži…
KLOTJEVAC
Neko se zna obradovati poklonu koliko god sitan bio, a nekom je sve jedno kad bi mu zvijezde na dlan položio. Hari se tako lijepo raduje da poklanjanje nikad ne dosadi.
Tako se davno odrasli dječak veseli kada se otvori put prema Drini, kao klinac lizalici…
Nije nimalo jednostavno stići do ostataka tvrđave Klotjevac. Put do Srebrenice i od Srebrenice je pristojan, ali dalje, kroz planine pa preko Ljeskovika kuda te pošalje navigacija nije nimalo veselo. Najlošiji dio je onaj kada se počneš spuštati prema Klotjevcu, uska, nezgodna kaldrma.
Preznojio sam se stotinu puta u vožnji i jedva spustio niz strminu. Stotinu puta pomislio šta mi ovo treba i kako ću se uopšte vratiti nazad.
Kada smo, napokon, kroz rijetku šumicu stigli do ostataka Klotjevca nestalo je one putne muke.
Kakvo mjesto. Ovdje su nastajala nejljepše bosanske bajke. Ovdje su živjeli sretni ljudi. Zelena voda rijeke okružena je visokim, nepristipačnim vrhovima Tare i Drine. Nisko rastinje, cvrkut ptica, sunce…
Na liticama je izgrađen grad čije ostatke je moguće još uvijek posjetiti mada se kamen krni i ruši. Ljepota kakva se rijetko viđa, od koje će vam ostati AH na usnama i teško pitanje da li je moguće da se nešto ovako uopšte nalazi u Bosni i da nikome nije palo na pamet da ga obnovi i načini top destinaciju. Možda i jeste ali ja o tome ništa ne znam.
Ovo su prije prizori primjereni Kanadskim parkovima, a manje zapuštenoj Bosanskoj divljini.
Doduše, da nije sakriveno ko biser u školjci ko zna šta bi ljudi napravili od njega.
Koliko je ovdje istorije Bosne, otisaka među zidinama, šapata kada je mjesto samo i pusto. Raj za avanturiste i zaljubljenike u staru Bosnu.
Grad je izgrađen na napristupačnoj litici iznad Drine i očito je služio za kontrolisanje i odbranu tog kraja. Po šumama u okolini rasute se brojne nekropole stećaka.
Na rijeci smo uočili kajakaše.
Kada smo se nagledali divlje prirode u svoj njenoj ljepoti, trudeći se da nam ostane što duže u oku, nadisali i nebrojeno puta uzdahnuli… Maštali šta je i kako ovdje moglo biti, načinili stotinu fotografija, naslušali cvrkutanja, sa nostalgijom gledali u zelenu vodu kojoj nismo mogli prići na tom mjestu, došlo je vrijeme da krenemo nazad. Čekalo nas je sporo klaparanje po očajno lošem putu i dobra 4 sata vožnje.
Ostavili smo iza sebe poskoke da se mirno sunčaju na kamenu Klotijevca, dovokoze, čije stanište su jezivo visoke, nepristupačne litice, tišinu ovog mjesta koje gosta vodi u jedan drugi svijet.
Ko je ovdje boravio znao je šta je uživanje i ćeif. Nije mu bilo žao umrijeti jer će u oku ponijeti začudnost ovog mjesta.
Ispratio nas je blagi povjetarac i sumnjičavi pogled jednog čovjeka iz daljine. Pocijepana zastava na dominantnom mjestu koja se tu osjeća kao i mi, pomalo uljezi koji remete ovaj mir, dvonožci skloni pravljenju štete.
Ostavismo Klotjevac ne znajući hoćemo li ga više ikada vidjeti jer život je zamah krila leptira i ko zna šta nosi sutrašnji dan.
Nisam uspio sagledati njegovu veličinu, neka ostane nešto i za neki drugi put. Javlja mi prijatelj sa kojim dijelim ljubav prema starim bosanskim tvrđavama da se u blizini nalazi najmanje još jedan stari grad i to Đurđevac. Vidi se to po čudnim zidinama okolo. Inače na širokom području Srebrenice su ostati pet srednjovjekovnih gradova, pored dva spomenuta tu su još i Srebrnik, Kličevac i Šubin.
Dovde ne dopire zaraza kovidom i strašna umiranja, ovdje je osmijeh lajt motiv.
Ostaj mi dobro i da ti se što manje zidova strovali u zelenu vodu Drine. Da poživiš još dugo i svjedočiš da je Bosna nekada bila i nešto drugo u odnosu na ono što mi znamo.
Nekome ko je stalno zagledan u ovo zelenilo moje oduševljenje ambijentom možda neće biti jasno. Mislit će da pretjerujem i bespotrebno superlativišem ono što to ne zaslužuje. Neka… Meni je ovo otkriće u čijem uživanju je malo narušio loš put, ali nam je povratak otkrio i drugu stranu, onu pored obale. Naselje pored rijeke obilježeno brojnim ratnim ranama i mnoštvom imena u kamenu. Na sve strane voda…
Sa druge strane obale je sasvim drugačija slika. Uz rijeku su brojni objekti i čini se da je dosta živo. Sa druge strane je Bajna Bašta, lijepo ime grada, za drugo će bolje znati oni koji su preživjeli zlo koje se valjalo ovom prostorima i koje i dalje reži.
Preko Zelenog Jadra pa do Srebrenice.
Povratnička kafa u Bratuncu.
Ostaj mi zdravo kanjonu Drine i Klotjevcu, možda se opet vodimo…
MEHMED Đedović
Maja 2021. godine
