Povodom međunarodnog Dana pismenosti i međunarodnog Dana knjige: Čitamo li dovoljno?

Stanovništvo Bosne i Hercegovine, po mnogim pokazateljima je najnepismenije u Evropi, a Bošnjaci, kao najmnogoljudniji narod, prednjače u tome. Neuki narod kojeg iscjeljuje Torabi, koji svoj glas prodaje za lanč-paket, koji ne oporezuje kladionice, koji ne voli knjigu i na nju obračunava porez kao na luksuznu robu, neće lahko spoznati opasnost koja se „iza brda valja“ sve dok ne dođe u njegovo dvorište, a tada će biti kasno.

Piše: akad. prof.dr. Bajruzin Hajro PLANJAC

Bosna i Hercegovina je, inače, zemlja nepismenih i polupismenih ljudi, što je potvrđeno u obimnoj i relevantnoj studiji  Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine iz 2017. godine. Popis stanov-ništva 2013. pokazao je da naša država ima najviši procenat nepismenih u Evropi, i to 2,8% od ukup-nog stanovništva. Također, isti popis je pokazao da Bosna i Hercegovina ima najnižu stopu visokoobra-zovanih u Evropi, procenat od 13% dok se taj procenat u EU kreće i preko 40 %. Ukoliko uzmemo u obzir da u taj broj, najmanji na evropskom konti-nentu, spadaju i oni s kupljenom diplomom, uz masovni odlazak mladih i školovanih ljudi u ino-stranstvo, dobit ćemo alarmantno stanje.

Državi koja ne ulaže ništa u razvoj nauke, državi u čijem entitetu FBiH ima 1250  kladionica više nego škola i čije stanovništvo potroši milijardu na kla-đenje-kockanje, ne proriče se svijetla budućnost. Vlasnici kladionica isplaćuju po 1.000,00 KM sva-kom zaposlenom kao nagradu (a ima ih šest hilja-da), dotle štrajkuju prosvjetni radnici, a uposlenici Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Her-cegovine, koji skoro godinu dana rade bez ličnog dohotka, najavljuju zaključavanje vrata ove institu-cije.

Naš poznati publicist Jusuf  Trbić u knjizi Razaranje Bosne postavlja  pitanje GDJE SU I ŠTA RADE NAŠI INTELEKTUALCI? Tu misli na one vrhunske te se pita mogu li se oni mjeriti s kolegama iz svijeta i znaju li kritičkom mišlju i djelovanjem mijenjati i popravljati našu sumornu stvarnost.

Akademska zajednica, koja je motor u svim društvi-ma, pokretač svih promjena u Bosni i Hercegovini je, izuzev nekoliko izuzetaka, nijemi posmatrač, ne-zainteresirana, nemoćna, nesposobna bilo šta da pokrene i zatalasa osim da konstatuje da stanje nije dobro. Ogroman broj naših intelektualaca ni o čemu nema svoj stav i mišljenje. Oni uglavnom slijede vođe. Utopili su se u mase. Nažalost, mi imamo ljude na ozbiljnim pozicijama u državi koji nisu u stanju da izgovore ili napišu složenu rečeni-cu, a da ne pogriješe jezički, kontekstualno ili sadr-žajno. Uzalud narod traži tu kritičku pamet inte-lektualaca koja bi trebala popraviti stanje u državi i povesti nas pravim putem. NAŽALOST,  to se neće desiti u nekoliko narednih decenija ili dok se mi ne promijenimo. Allah dž.š. je u Kur'anu Časnom re-kao da neće promijeniti sudbinu jednog naroda, dok se taj narod sam ne promijeni.

U našoj državi je, po zadnjem popisu, 99% vjernika.

Allah dž.š je u Kur'anu Časnom u prvoj suri rekao: „Uči, čitaj!“ Zaista božanstveno. Nije rekao ori i ko-paj, nego uči i čitaj.

S obzirom da su sljedbenici Kur'ana najbrojniji na-rod u Bosni i Hercegovini, kome i ja pripadam i ko-me posvećujem ovaj tekst, a skoro se svi izjašnja-vamo kao vjernici, zanimljivo je zašto ne izvršava-mo ovu Božiju zapovjed. Ovo pitanje je za brojne sociologe, psihologe, filozofe, ali i za Rijaset Islam-ske zajednice u Bosni i Hercegovini.

ŠTA ČITAMO-ŠTA KUPUJEMO

U jednom istraživanju, koje je radio autor ovog tek-sta početkom devedesete, od hiljadu kupaca knji-ga, slučajnim uzorkom, 45% su Srbi, 40% Hrvati i 15% Bošnjaci. Pričam ovo akademiku Abdulahu Sidranu, a on mi veli: „Daj napiši to.“

„Stid me Avdo“ – odgovorio sam tada.

Stid me i danas dok ovo pišem. Da bude zlo još ve-će, odgovor na pitanje šta čitamo je još negativniji, Srbi kupuju rječnike, enciklopedije, sveznanja, iza-brana djela klasika, domaćih i svjetskih, a i  Hrvati isto tako. Bošnjaci pretežno kupuju (vjerovatno to i čitaju)  Vasu Pelagića ili Sadika Sadikovića, knjige o ljekovitom bilju, Kostu Hermana ili Saita Orahov-ca Muslimanske junačke pjesme o Hrnjić Halilu i Budaletini Taletu, ali i Figure veneris u boji, Ljubav-ni položaj u sto slika, Popravi sam svoj auto, Kalem-ljenje voća, Pletenje i kukičanje, Veliki narodni sa-novnik sa horoskopom, ali i knjige o Titu… Pret-postavljam da ni dan-danas stanje nije drugačije, izuzev što su, vjerovatno, knjige o Titu zamijenili za vjersku literaturu.

Zanimljivo je još istaći da u mom evropskom Teš-nju, jednoj od najrazvijenijih općina u državi nema-te gdje kupiti novine, dnevne, sedmične, mjeseč-ne. Nismo uspjeli istražiti da li zbog toga što nema kioska ili nema čitalaca u Tešnju. Međutim, ne sa-mo u Tešnju. Takvo je stanje u mnogim bosansko-hercegovačkim sredinama, a o specijalizovanim radnjama-knjižarama, da i ne govorimo. One se zatvore nakon samo nekoliko mjeseci rada, jer nema dovoljno kupaca, odnosno čitalaca. Da je stanje katastrofalno, kazuje i činjenica da u Bosni i Hercegovini, odnosno Federaciji BiH izlazi samo jedan dječiji list za učenike do četvrtog razreda i jedan za učenike od četvrtog do osmog razreda s tiražom koji prijeti prestankom izlaženja. U kanto-nima s hrvatskom većinom stanje je bolje, ali ne i zadovoljavajuće. U entitetu Republika Srpska je mnogo bolje stanje što se tiče listova, časopisa i revija, kako za djecu, tako i za odrasle.

TRŽIŠTE JEFTINE RADNE SNAGE

Bosna i Hercegovina je bila, a i sada je, tržište jef-tine, u najvećoj mjeri, nekvalifikovane, polukvalifi-kovane i kvalifikovane radne snage. Čast izuzecima,  malom broju naših državljana koji poznaju sofis-ticiranu tehnologiju i koji rade s njom. Mali je broj Bosanaca i Hercegovaca (ili zanemarljiv) koji su prošli osakaćeni školski sistem, davno prevaziđen u svijetu, a  na svjetskoj pijaci znanja sve se teže bore s konkurencijom. Iako postignu dobar rezultat, to je zahvaljujući svom intelektu, upornosti i radu, a ni u kojem slučaju sistemskim obrazovanjem od strane države koja ulaže 0% procenta u nauku.

Jedno norveško istraživanje je pokazalo da djeca kojoj čitamo priče, pjesme, bajke i uspavanke i koja čitaju, kada porastu mnogo više novca zarađuju od djece kojoj nisu čitali i koja ne čitaju.

Slušajući i čitajući stekla su ljubav za knjigu, a onda kada odrastu i odu na intervju za posao, mnogo lakše se snalaze s bogatim vokabularom i dobivaju bolje plaćeni posao.

Nastojmo formirati u dnevnom boravku kućnu bi-blioteku! Budimo i u tome uzor svojoj djeci. Posje-timo gradsku biblioteku! Ponesimo komšiji na sije-lo knjigu za njegovu biblioteku, umjesto flaše, kah-ve, napolitanke. Posjetimo promociju lokalnog pis-ca! Kupimo njegovu knjigu i ponesimo je u dom, jer kuća bez knjige nije dom.

Pitajmo dijete koja je to posljednja knjiga koju je pročitalo. Da li mu se svidjela? Poklonimo mu knji-gu za djecu. Pričajmo o knjizi! Popularizirajmo i afirmišimo knjigu na svakom mjestu i u svakoj prilici.

To bi trebao da bude zadatak u narednom periodu, da bi za koju deceniju na scenu stupili oni koji čitaju i koji su postali misleći ljudi, oni koji neće više biti tržište jeftine radne snage.

ZNANJE JE JEDINA ŠANSA ZA OPSTANAK

A onda nesavjesni Bošnjo na izborima svoj glas proda za lanč-paket za pedeset maraka nekom sko-rojeviću, možda i s kupljenom diplomom, koji ubr-zo zasjedne u fotelju, na visoku funkciju i glasa za sve što treba i ne treba. Glasa i za akcize, a kada počne njihovo ubiranje glasa da 7% više prihoda ide u kasu megatora njegove domovine.

Tako svojim neznanjem urušava državu i dovodi najbrojniji narod u podanički položaj koji po  po-pisu ima 55%,  a koji u vlasti participira s 30%.  Je-dan podatak kaže da je u Agenciji za državnu službu BiH uposleno 25% Bošnjaka, a treba ih biti najma-nje 50%. Nažalost, u mnogim državnim institucija-ma je slično stanje. Neuk, nenačitan, nesavjestan Bošnjo značajne institucije i ministarstva (poput finansija, pravde), ali i četvrtog delegata u Domu naroda, predaje drugima, da bi drugi njima udijelili kojekakve ustupke. Za neke ustupke, grupa poslanika je prodala jedno od najvećih pristaništa na Jadranskom moru – Sutorinu, koja je stotinama godina bila u sastavu Bosne i Hercegovine. Ono što jednom Bošnjo dizanjem ruke preda ili proda, rijetko znamo i možemo popraviti.

KOLIKO CIJENIMO PAMET

Mi u prve safove guramo razne ulizice, a rijetko smo nalazili mjesto za intelektualne gromade, po-put Safvet-bega Bašagića, koji je svoju biblioteku, da bi preživio, prodao u Bratislavu, akademkinje, književnice Mubere Mujagić, koja je tražila da se djela Gorski vijenac i Smrt Smail-age Čengića, koja su vrijeđala Bošnjake izbace iz školske lektire, a koja je petnaestak godina poslije rata, s obzirom da je izbačena s posla, umrla u bijedi i neimaštini niko je nikad spomenuo nije. Često zaboravljamo: Musu Ćazima Ćatića, Derviša Sušića, Zulfikara Zuku Džumhura, Mešu Selimovića, Envera Čolakovića, Hadžema Hajdarevića, Irfana Horozovića, Nedžada Ibrišimovića, Dževada Karahasana, Abdulaha Sid-rana i druge rahmetlije s kojim se ponosim što su iz moga naroda. Ni danas nemamo mjesta u prvom safu ni za Kajana, Bekrića, Šarića, Topčića, Talića, Đedovića, Kučuka, Hasića, Dukića…

Svima je jasno da je ZNANJE jedina šansa opstanka ove države i ovog naroda. Nastojmo je iskoristiti!

Neuki narod koga iscjeljuje Torabi, koji svoj glas prodaje za lanč-paket, koji ne oporezuje kladio-nice, koji ne voli knjigu i na nju obračunava porez kao na luksuznu robu neće lahko spoznati opasnost koja se „iza brda valja“ sve dok ne dođe u njegovo dvorište, a tada će biti kasno.

Cijenimo i poštujmo naše alime, profesore, dok-tore, pisce…

Buharija je u jednom hadisu zapisao: „Tinta alima je vrednija od krvi šehida.“

NA MLAĐIMA SVIJET OSTAJE

Samo čitanjem možemo popraviti ovo teško stanje u državi koju smo neznanjem uništili, ali i to samo ukoliko odmah počnemo vraćati mjesto knjizi koje joj pripada, i u društvu, i u kući… i to ne sebi, za nas je kasno, nego generacijama koje dolaze.

Jedan od najvećih umova A. Ajnštajn jedne prilike je zapisao: „Djeca koja čitaju, kada porastu postat će misleći ljudi, a  djeca koja ne čitaju, kada porastu slijepo će slijediti vođu.“

Još jedan zapis kaže: „Ako hoćeš dobro dijete kupi mu knjigu, a ako hoćeš pametno dijete nauči ga da je voli.“

Dijete ako ponese ljubav za knjigu, nosit će je sa sobom cijeloga života.

Kao što rekoh ovo je zadatak svih nas, cijele zajed-nice, počev od porodice, obdaništa, škole, fakulte-ta, džemata… do svakog pojedinca da promoviše-mo i popularizujemo knjigu. Čitajmo dovoljno!