Milioni za zatvaranje rudnika, a šta dobijamo zauzvrat?

Dok se zvaničnici Federacije BiH i predstavnici Svjetske banke utrkuju u optimističnim izjavama o “pravednoj tranziciji”, na terenu je sve više neizvjesnosti, straha i pitanja: da li Bosna i Hercegovina, a posebno Tuzlanski kanton, ulazi u proces samorazgradnje svog energetskog suvereniteta?

Više od 150 miliona konvertibilnih maraka biće usmjereno na zatvaranje rudnika, prenamjenu zemljišta i postavljanje solarnih panela na prostoru nekadašnjih industrijskih giganata. Banovići, Zenica, Kreka i Tuzla – simboli radničke borbe i okosnica industrijskog razvoja – sada se pretvaraju u laboratorije za eksperimente takozvane “zelene ekonomije”.

Svjetska banka odobrila je više od 80 miliona eura za finansiranje Projekta pravedne tranzicije na području Federacije BiH. Novac je namijenjen za finansiranje projekata u odabranim regijama bogatim ugljem, a planirano trajanje njegove implementacije je od 2025. do 2030. godine. Ne treba dodatno spominjati da navedeni novac, s obzirom da znamo od koga dolazi, nije novac na poklon, već svota koju ćemo bez sumnje vraćati sa kamatama!

Energetska tranzicija ili energetski pad?

Ključno pitanje koje niko od nadležnih ne postavlja jeste: hoćemo li ovom tranzicijom proizvoditi više ili manje električne energije?

Tuzlanski kanton trenutno proizvodi ogroman udio ukupne električne energije u Federaciji, zahvaljujući termoelektranama u Tuzli i Lukavcu, koje se napajaju ugljem iz lokalnih rudnika. Zatvaranjem rudnika, proizvodnja energije se nužno mora smanjiti, a to znači samo jedno – veća zavisnost od uvoza električne energije, potencijalno i iz istih zemalja koje nas finansiraju da zatvorimo rudnike.

Ko gubi, a ko dobija?

Predstavnici vlasti naglašavaju “podršku lokalnim zajednicama”, ali u Banovićima i Tuzli teško je pronaći optimizam. Hiljade rudara i članova njihovih porodica suočeni su sa neizvjesnošću. Nude im se “programi prekvalifikacije”, ali za koje poslove? U kantonu gdje ni visokoobrazovani mladi ljudi ne mogu pronaći zaposlenje, ko će zaposliti rudara od 50 godina s pola stoljeća pod zemljom?

Dok se rudnici zatvaraju, niko ne govori o novim termoelektranama, hidrocentralama ili gasnim postrojenjima. Govori se isključivo o solarima, za koje ni elektroenergetska mreža nije spremna. Umjesto jačanja proizvodnje i diversifikacije izvora, mi zatvaramo i čekamo da sunce sija.

Zelena ekonomija – mit za periferiju

Zelena tranzicija kakvu nameće međunarodna zajednica djeluje kao pravedna samo na papiru. U stvarnosti, ona u zemljama poput BiH znači gašenje domaće industrije i jačanje zavisnosti od velikih proizvođača energije i tehnologije iz EU i šire.

Umjesto strategije u kojoj bi tranzicija značila paralelni razvoj novih kapaciteta i postepeno zatvaranje zastarjelih sistema, kod nas se sve gasi prije nego što se išta novo upali.

Odluke bez naroda

U cijelom procesu primjetan je i izostanak ozbiljnog dijaloga s građanima. O budućnosti Banovića, Tuzle, Zenice i ostalih rudarskih regija odlučuje se u Sarajevu, Bruxellesu i Washingtonu. Lokalni ljudi, koji su decenijama nosili energetski sistem BiH na leđima, sada su svedeni na statističke jedinice za “prestrukturiranje”.

Ako se trenutni planovi implementiraju bez ozbiljne nacionalne strategije proizvodnje energije i bez osigurane domaće alternative, BiH – i posebno Tuzlanski kanton – idu ka gubitku energetske autonomije, masovnom odlivu radne snage i povećanoj zavisnosti od stranih interesa.

Zatvoriti rudnike bez da unaprijed izgradimo zamjenske izvore energije nije “pravedna tranzicija” – to je recept za energetski slom! Ili se mi varamo, a zagovornici tranzicije sve to znaju bolje od nas?!

Imamo li razloga za zabrinutost?

J. Jeremić