Godišnjice: Na današnji dan rodio se Ismet Mujezinović

Jedan od naših najvećih slikara Ismet Mujezinović rodio se na današnji dan 1907. godine u Tuzli. Iza sebe je ostavio izuzetne crteže, akvarele, grafike i platna, nastala u periodu od 1925. do kraja osme decenije 20. vijeka.

Bigrafija:

Rođen je 2. decembra 1907. u Tuzli. Od trenutka kada je ušao u umjetnički život pa do kraja njegovog života smijenila su se tri različita razdoblja naše novije historije kojima odgovaraju tri jasna perioda i opusa Ismeta Mujezinovića: prvi – koji traje od prve samostalne izložbe 1926. godine do 1941. pun promjena, sazrijevanja, djelovanja na više područja, period humanističkog i ideološkog opredjeljenja i najzad, sjajnog kolorističkog procvata koji se završava 1941. godine, izbijanjem rata; zatim ratni, koji traje četiri godine.

I treći, poslijeratni, period velikih poduhvata, ciklusa, široke društvene afirmacije, period plodnih godina rada.

Nerijetko se kao prva i značajna djela Ismeta Mujezinovića pominju portreti seljaka, staraca, slikani pastelom, sada rasuti po privatnim zbirkama pa i muzejima i galerijama. U oktobru 1926. imao je prvu samostalnu izložbu u Sarajevu.
Prvu značajnu cjelinu slika, s historijsko-kritičkog aspekta, sačinjavaju platna naslikana u tada aktuelnoj konstruktivnoj formi, najbolje u okviru takvog shvatanja Mujezinović je postigao na portretima porodice Čaldarović, slikanim 1927. godine za vrijeme ljetnih ferija u Bijeljini.

Dvije godine boravka u Parizu, od 1931. do 1933, ne mogu se pratiti na uobičajen način iako je Mujezinović tada, kao i prije i kasnije, bio veoma produktivan. Nije mnogo slikao. Proširio je svoje interesovanje na druge oblasti naročito na književnost, pozorište i film te studirao historiju umjetnosti.

Prije povratka u Sarajevo, gdje će se konačno nastaniti od 1936. godine, Mujezinović se zadržava u Zagrebu, na Akademiji 1933. i u Splitu 1935.

Tokom desetak godina djelovanja, kretanja i traganja od Pariza, Zagreba, Bijeljine, Splita, Gradca, Tuzle, Beograda do Sarajeva i odlaska u NOR, Mujezinović je u tom periodu stvorio dvije jasne cjeline: jednu čine brojni crteži izrazitog kvaliteta i aktuelnosti, a drugu slike nastale iz potrebe da se zadovolje mecene, klijentela, sredina i ublaže sopstvene materijalne potrebe.

U predratnom opusu, javlja se treća linija u njegovom slikarstvu. To je bio poetski realizam, pa intimizam i kolorizam koji prosto rastapaju socijalnu i idejnu sadržinu dovodeći do čistog kolorističkog slikarstva, ne promjenom stava, koliko nekim dualističkim procesom do smjene angažovane umjetnosti, umjetnošću boje, – do l’art pour l’arta.

Prve slike iz rane 1945. najčešće s temom zbjega slikane su nekom svježom zelenom gamom u neoromantičnom duhu koji podsjeća na predratne slike. Na prvim izložbama ULUBiH-a, njegovi crteži, studije i slike privlače najveću pažnju. Ali, bilo je i kritika. Mujezinoviću su zamjerili, nasuprot ostalim, da slika “jakim bojama”, u živom koloritu.

Od 1947. godine usredsredio se na jednu veliku temu: Prelaz preko Neretve, kojoj će sve ostalo biti podređeno.

Završavajući veliki ciklus Prelaz preko Neretve sa još jednom isto tako velikom slikom Ustanka, Mujezinović je završavao i svoj boravak u Sarajevu koje napušta 1953. i preseljava se u rodnu Tuzlu.

U susretu sa ljudima, rudarima, prateći život grada, na ulici, u Husinu, na pijaci, šaroliki a opet obični svijet, umjetnik se vraća zaboravljenom, razabiranju i prepoznavanju onih slika i zvukova koji su ga podsjećali na djetinjstvo. Nema područja u kojem nije izrazio svoj ogromni talenat.

Nema vremena u kojem nije bio, niti će doći vrijeme u kojem će prestati biti.

Na Korzu se nalaze spomenici Ismetu Mujezinoviću i Meši Selimovići. Kako su nekada djelovali u životu, tako sada, nakon smrti, bronzani velikani podsjećaju prolaznike na svoja djela.

U svojoj knjizi “Sjećanja” Meša Selimović piše i o teškom životnom periodu kada ga isključuju iz Partije, zaljubljivanju u Darku, prvoj ženi i djetetu, koje je ostavio i kada su mu se zatvarala jedna po jedna kako poslovna tako i privatna vrata. Te 1947. godine, otvorila su se vrata stana u Sarajevu, prijatelja Ismeta i Marije Mujezinović.

Pripremila:

S. Mešić – Tuzlarije