DUBOKO DISANJE: Šmitovih devet bh. baška dana
.Burne reakcije na najavljeno OHR-ovo nametanje ustavnih i izmjena Izbornog zakona, do usijanja su dovele stanje u Federaciji, izazvale javne proteste, dodatno zategli odnose između boraca za nacionalne torove i pristalica građanske države, onda je sve presječeno odustajanjem visokog predstavnika od diskutabilnih političkih i nametanjem samo tehničkih izmjena izbornih propisa, radi sprečavanja mućki, bez kojih izbora ovdje nikad nije bilo
USRED VRELOG LJETA, „kad mu vrijeme nije“, dobili smo neočekivano dodatno usijanjavanje društvenih i opštih prilika. Najavljeno kao već navodno pripremljeno nametanje odluke visokog predstavnika svijeta Kristijana Šmita o ustavnim i izmjenama Izbornog zakona, to usijavanje je urodilo rijetko viđenim uzburkavanjem javnosti. Kako god da se to nazvalo – testiranjem raspoloženja, Šmitovim podlijeganjem pritisku, osobito Hrvatske i HDZ-a ili, pak, riješenošću da bonskim ovlastima samo potvrdi svoj autoritet i moć – sigurno je da, uz krizu i blokade u državi, nije ni potrebno, ni korisno.
Izuzetak bi, možda, moglo biti činjenica da je to bila bogomdata prilika za to da se, s jedne strane, vidi kako Šmit stvarno kotira u našim političkim taborima, te da, s druge strane, spadnu maske s lica i politika onih koji jedno pričaju, drugo misle, a treće rade. Tu se najprije misli na famoznu konstitutivno-legitimnu neravnopravnost Hrvata u BiH, kojima odavno smeta to što postojeći Izborni zakon ne osigurava monopol za HDZ i društvo iz HNS-a. Što je do kraja rasvijetlilo manijakalnu želju onih koji bi, po svaku cijenu, da prodube nacionalne torove i koji se groze građanske države.
KAKO GOD SE POGLEDA, Kristijan Šmit je od 19. jula, kada je neko u javnost pustio „buhu“ o tehničkim – u vezi s kojima niko nije imao primjedaba, jer se odnose na transparentnost izbora i sprečavanje zloupotreba, naročito kod brojanja glasova – i političkim – za mnoge spornim i diskustabilnim – navodno pripremljenim izmjenama, jasno je da je tih devet dana, sve do srijede, 27. jula, Šmit proživio baška burno, neizvjesnio, pod pritiskom s mnogih strana, pa, ako ćemo do kraja otvoreno, i po mnogo čemu neugodnim i mjestimično surovo primitivnim. Sam Šmit je, kažu svjedoci tog događaja, to pokazao u razgovoru s čelnicima stranaka u srijedu, kad je u jednom trenutku izgubio živce, povisio ton i počeo udarati šakama o sto. Čak je i zaprijetio, obećavši šest sedmica tolerancije i naredivši da se šest mjeseci poslije izbora mora izmijeniti Izborni zakon (uz njegov amin, naravno) i da on, izostane li to, neće prezati ni od sankcija. Nije, doduše, rekao kojih, ali ne treba biti osobito maštovit da bi se naslutilo o čemu se radi.
U takvoj sutaciji, kad na čas po strani ostavimo Šmita i ono što mu je u rukama, ostaje dovoljno postora za mučan utisak i uramljivanje slike, od koje se diže stomak. Sliku čine neke obnovljene, ali i inovirane, manje-više očekivane potvrde stvarnog raspoloženja, političkog profila i skrivanih namjera i ambicija. Posebno se to odnosi na tabor stranaka, koje tvrde da predstavljaju Hrvate u BiH, a pomognute su redovnom infuzijom isključivosti, paternalizma i netolerancije od zvaničnog Zagreba. I ovog puta se ta politika do grla umiješala u naše stanje, ne propuštajući priliku da dijeli lekcije, obmanjuje i podmeće i, naravno, vrijeđa, s vrhuncem u Milanovićevom dodikovskom pretvaranju Bošnjaka u muslimane i nazivanjem učesnika javnih protesta „sarajevskom unitarisitčkom ruljom“.
istoveRmeno, nasuprot onima iz hrvatskog tabora koji se zgražavaju zbog navodne mržnje, netrpeljivosti i, čak, prijetnji novim ratom, stoje oni koji se etiketiraju „sarajevskom politikom“ i koji, po svemu sudeći, najzad moraju da se stvarno ujedine u borbi za građansku BiH. To je drugo ime za evropske standare, kojima bi valjalo težiti. Iako i u tom taboru ima istrčavanja, tu i tamo proklizavanja, pa i stupidarija, od kojih pamet stane (prebrojavanje i roboti, recimo), čini se da je Šmit, predeveravši ovih devet baška bh. dana – shvatio da nije osobito preporučljivo davati za pravo onima koji ga nazivaju „hrvatskim igračem“ i da je, dakale, bolje smiriti loptu i uvažavati ono što je javno zatraženo. I po cijenu kritika i osuda, nerijetko uvreda, koje je dobio i s hrvatske strane, zbog „podlijeganja čaršiji i ulici“ (kako o krajnje otrovno tvrdi Ilija Cvitanović predsjednik HDZ-a 1990).
Najvjerovatnije bi, u daniam koji slijede, teren trebalo da se postepeno smiruje, a prilike kristališu do kraja. Do one tačke na kojoj će se jasno vidjeti ko je za nove nacionalne tarabe, utvrđivanje šančeva, podjele i produbljivanje neravnopravnosti, što je, u sušini, udaljavanja od evropske budućnosti ove zemlje. Koja, koliko god fanatično to neko želio, uz simptome nacionalsitički pomračenog uma, ipak nije u naciokratiji, već u građanski uređenoj državi.
Piše: Zlatko DUKIĆ