DUBOKO DISANJE: Rezolucija koja štošta mijenja
Opšta histerija, s tragovima političkog divljanja i novih izliva mržnje i osporavanja države Bosne i Hercegovine, izazvani najavom Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN–a, s jedne strane je prilika za odigravanje njegovog posljednjeg čina, a s druge za to da, makar i sa velikim zakašnjenjem, postane globalno priznat najveći zločin – i odgovornost Svjetske organizacije – poslije Dugog svjetskog rata u Evropi i da se pretvori u svjetski Dan sjećanja na Srebrenicu i spadanje svikh maski o tome ko je krivac i izvršilac
SVE ŠTO SE, NEGDJE od početka aprila, zaošijalo s najavljenom Rezolucijom Generalne skupštine UN–a o genocidu u Srebrenici, najlakše je smjestiti u novi talas političko-nacionalističke histerije, koja je zavladala u Reopublici Srbiji i u manjoj polovini države Bosne i Hercegovine, zvanoj Republika Srpska. Nakon 2015. godine i sramnog veta Rusije na britanski prijedlog istovrsne rezolucije u Vijeću sigurnosti UN–a, čekalo se devet godina da se – ovog puta Ruanda i Njemačka (uz sponzorstvo još zemalja) – UN vrati toj temi, predlože tekst i puste ga u uobičajenu proceduru.
Tekst je jednostavan i jasan, svima razumnljiv i, što je najvažnije, samo politički, a pravno neobavezujući dokument, u kome se ne pominje nijedan narod, ni država (ili entitet), ni jedan režim ili vlast. To, međutim, nije dovoljno da onima, koji nisu odoljeli izazovu izreke „Svak’ se češe tamo gdje ga svrbi“ da najavu ovog dokumenta dožive i histerično i da, na momente, politički divlje reaguju i zbog onoga što u njemu ne piše – i što ne vidi niko osim njih – da je to optužba srpskog naroda za genocid, Srba za zločine i zla u raspadu Jugoslavije i da će to ostaviti hipozeku na ovom narodu, na državi Srbiji i na entitetu RS, koji će – kako je to Dodik krajnje neukusno i mefistofelovski mračno izrekao na „događanju naroda“ pod imenom „Srpska te zove“ u Banjoj Luci 18. aporila – „srpski narod pretvoriti u genocidan“.
KOMPLETNA AKTIVNOIST u pripremi Rezoljucije, u kojoj je svoj dio polsla odradila Misija BiH u UN–u, pa su sad tamo čelnik Predsjedništva BiH Denis Bećirović i član Predsjedništva Željko Komšić, u suštini se svodi na proceduru priprema dokumenata ovih gabarita. No, ni Aleksandar Vučić ne sjedni skrštenih ruku, pohitao je u Njujork, pa tamo formirao štab za osporavanje rezolucije. Na tom mjestu, uz sve ono što se o ovom dokumentu zna, pamet naprosto zablokira: Vučić i njegov štab, a istovremeno i politički vrh Srbije i vladajuća bratija u RS-u, polomiše noge da izdejstvuju neometan nastavak poricanja genocida, što bi – kad rezolucija bude usvojena – bilo u posve drugom svjetlu i štošta bi promijenilo, s obzirom na to da je Haški sud, kao organ UN–a, odavno presudio kako se zove i šta je bilo ono iz jula 1995. godine u Srebrenici.
Sve to je, naravno, uobičajen folklor ovdašnjih nacionalističkih, šovenskih i odnosa mržnje i zlobe, koji, ni 29 godina poslije rata, nisu odmakli dalje od upornih običaja poricanja, međusobnog optuživanja i traženja krivaca i krivice tamo gdje ih nema. Očekivanje da Rezolucije bude ono što je dosad nedostajalo – s jedne strane, ključni korak ka utabavanju staza pomirenja, normalizacije odnas i suočavanja s onim što je bilo zločin i, pogotovo, genocid, a s druge UN-ovo priznavanje da su agresija u BiH i stradanje ljudi, naročito u Srebrenici, bili plod neodlučnosti, kalkulacija i grešaka svijeta, kad-tad se moralo sapeti o istorijske činjenice, o moralne i političke vrijednosti, o istinu i pravdu, koji su, eto, ipak dostižni.
POŠTO SU IZGLEDI ZA donošenje Rezolucije vrlo izvjesni – i sam Vučić kaže „šanse su nam male“ – i pošto to spada u rubriku civilizacijskih, moralnih i normalnih vrijednosti, još manje je prihvatljiva, a razumljiva nije nikako, histerija s novim prijetnjama, novim lažima i podvalama. Pa će se tako iz vrha vlasti RS-a reći da, usvoji li se ovaj dokument, Bosne i Hercegovine više neće biti, jer je „nemoguć zajednički život Srba i Bošnjaka“, posegne se za sramnim lažima i izmiljšotinama, poput one da je u Srebrenici stradalo „najviše 3.500 žrtava“, a ne više od 8.000, da je „stradalo više Srba u Sarajevu, nego tokom rata u cijelom Podrinju“, da je…
Vrhunac beščašća je usvajanje Izvještaja Međunarodne nezavisne komisije Vlade RS u Narodnoj skupštini, kojim se pobija ne samo zvaničan podatak o genocidu, već se osporavaju i presude Haškog suda i osude izvršilaca zločina. Zato je generalno vrijedna i dobrodošla Rezolucija, kao završni čin srebreničkog genocida, ali i kao dugo čekano spadanje posljednjih maski sa lica onih koji, i kad to ne priznaju, ne mogu izbjeći krivicu i odgovornost. I moraju se pogledati u ogledalu, pa tek odna drugima dijeliti lakcije, podmetati laži, krivotvoriti činjenice i pobijati ono što sav normalan svijet – i onda kada ga se kvalifikuje kao mrzitelje Srba – odavno zna i sada, evo, konačno to hoće da potvrdi.