DUBOKO DISANJE: Pukla tikva na dva-tri dijela

Dugo najavljivana, pa nespretno započeta prekompozicija državne vlasti – sa trojkinim pokušajem “brisanja” SNSD-a, kroz smjenu Nebojše Radmanovića iz Kolegija državnog Predstavničkog doma – vrhunac je krize vlasti, izazvane blokadom evropskog puta, novi ispit za odavno poljuljano partnerstvo trojke, HDZ-a i SNSD-a i početak neizvjesnosti, čiji rasplet može ići samo u dva smjera: deblokada evropskog puta ili nova kriza etnonacionalnog bezumlja.

PRVI NEODOOLJIV UTISAK, nakon što je u četvrtak, 23. januara, uoči sjednice Predstavničkog doma Parlamenta BiH trojka javila da raskida partnerstvo sa SNSD-om, što će se na sjednici potvrditi smjenom SNSD-ovog veterana Nebojše Radmanovića iz Kolagija Doma, bio je – pukla tikva. Na drugi utisak je trebalo čekati kraj tog dana (uz ostavku i smjenu Nenada Nešića, pritvorenog ministra sigurnosti), da bi se dobio odgovor na pitanje da li je tikva pukla na dva ili na tri dijela. Jer, i onome ko to samo ovlaš posmatra bilo je jasno da je to vrlo neizvjesna avantura, kad se zna da HDZBiH, drevni bratski partner SNSD-a (i Čović u Dodikovom zagrljaju), sigurno nije za to.

Svi koji ovo nisu tako gledali, morali su se strpiti do utorka, 28. januara. Uz čudno čekanje da prođu čak četiri dana, Milorad Dodik je tog dana trknuo na doručak Draganu Čoviću, u jednu birtiju nadomak Mostara. Nije trebalo čekati kraj doručka – i pripadajućeg razgovora o zna se kojoj temi – da bi se znalo ono što Dodik izjaviti novinarima (a Čović izujavu “mudro” izbjegao): partnerstvo HDZ-a i SNSD-a ostaje čvrsto, a nova većina u Parlmentu BiH je puka utopija. Nije on to rekao tim riječima, ali se podrazumijeva, u okviru podatka HDZ i SNSD imaju po tri delegata u petočlanim klubovima Doma naroda Parlamenta BiH, te da nijedna odluka, a pogotovo ona o smjeni kadrova SNSD-a i njegovom izbacivanju iz vlasti – tu ni tereotski neće proći, dok postoji dvojni pakt ove dvije stranke (i njihovih poglavica).

ZAHVALJUJUĆI TOME, vidi se iz aviona, naša kriza postaje još dublja, neizvjesnija i riskantnija. Reakcija HDZ-a na trojkin potez, dan nakon ”istorijskog” januarskog četvrtka, povjerena je Marinku Čavari, članu Kolegija državnog Predstavničkog doma (i poznatom HDZ-ovom špic-igraču), koji će stav svoje stranke obrazoložiti na način koji bi bio smiješan, da nije debilan: prekompozicija vlasti bi, veli on, uslovila blokadu evropskog puta, što je uvreda za našu inteligenciju – jer ispada da on sada nije blokrian, da je sve u najboljem redu, samo bi, eto, izbacivanje SNSD-a iz vlasti to moglo ugroziti (?!). Pošto ovo nije prvi put da nam se s te adrese atakuje na zdravu pamet, to treba nazvati onako kako je jedino moguće – da je HDZ-u i SNSD-u mnogo važniji interes, pojedinačni i grupni, pozicija u vlasti i očuvanje onoga što se ujagmilo, nego njihove bajke o Evropi i evropskom putu.

Posebno zanimnjiva, na momente egozitčna je pozicija opozicije – i u Federaciji i u Republici Srpskoj. Ona federalna, predvođena SDA-om, u društvu sa DF-om, rezolutno odbija povratak u vlast i to bude sa SNSD-om (ali su saglasni s njegovim zahtjevom za smjenom ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića), dok trojka baš očekuje da SDA pruži ruku SNSD-u i nju pomete s vlasti. Jedini pravi dobitnik – uz to što je generalni gubitnik ova zemlja i svi mi u njoj – jeste HDZ, koji, sa tek desetak posto osvojenih glasova i učešća u postizbornom bilansu, ima kontrolni paket u rukama. Od koga sve zavisi.

METAFORA IZ NASLOVA o puknutoj tikvi, ne mora biti shvaćena ni kao poželjna, a za čistunce ni umjesna. No, ona je činjenica koja rasap državne vlasti i njen posve neizvjestan dalji izgled, čini dodatnim razlogom za bar dvije vrste straha: da će povratak na evropski put, kad smo već jedina zapadnobalkanska zemlja koja nije ispunila uslove za pare (milijrda eura) i za onih neuhvatljivih 70 miliona eura akontacije, biti još neizvjesniji i teži, te da će se ekonomske prilike, s tekućim sukobom vlasti s poslodavcima i sindikatima, obiti o glavu svima nama, naročito socijalno ugroženim kategorijama i dežurnim žrtvama i stradalnicima – penzionerima.

A dok sve ovo traje, s nikakvim izgledima za okončnje u dogledno vrijeme, vlast se najviše bavi sobom i svjim egoističnim, besprizornim, drskim i nezajažljviim apetitima. Zar treba bolja potvrda te tvrdnje od podatka da je i ona federalna, a i vlast u Tuzlanskom kantonu, uplašena ekonomskim kretanjima prema kojima je nemoćna, opet sebi povećala primanja i ono što zove zaradama? Za razliku od onih kojima prijete još veća nemaština, glad i bijeda, a na koje su zaboravili ovogodišnji budžeti i plitika. U kojoj neznalice i medikoriteti ne shvataju ni gdje smo, ni šta smo, ni šta nas čeka. Mnogo prije još dublja kriza, nego povratak na famozni, sve dalji evropski put.