DUBOKO DISANJE: Predizborno ko će koga…?

Svake druge godine u ovo doba je predizbora kampanja, ovog puta za novu lokalnu vlast, za koju će se – do 6. oktobra – boriti čak 26.124 kandidata sa listi 268 stranačkih i nezavisnih listi i pojedinaca, koji će nas ubjeđivati u svoju sposobnost, znanje i umijeće, ali će, u isto vrijeme, put do mjesta u opštinskom ili gradskom vijeću i načelničke ili gradonačelničke stolice – biti popločan i niskim udarcima, podmetanjem, sve do  netrpeljivosti i mržnje političkih protoivnika

UZ REALNU PRETPOSTAVKU o tome da se ni do njih, a i poslije ovogodišnjih lokalnih izbora neće desiti ništa spektakularno, revolucionarno ili iznenađujuće, predizborna kampanja započeta u petak, 6. septembra nam jedino obećava prinuđenost na to da nervni i probavni sistem na vrijeme pripemimo za ono što nas očekuje. Pri tome, teško je očekivati ikakvu novinu, osvježenje ili inventivniju pojavu tokom predizborne kampanje, medijske agresivnosti, na skupovima i predstavljanju kandidata, pa nam nema druge nego – svako na svoj  način – dočekati i svarivati ono čime će se atakovati na naša čula.

Uz već tradicionalnu nemaštovitost, odsustvo ideja o golicanju  naše pažnje, javni prostor nam je preko noći ukrašen porukama, licima, sloganima. Natprirodno uveličani likovi kandidata, prigodno fotošopirani i plastificirano našminkani, osmjehuju nam se, gledaju nas u oči, poručujući da su baš oni pravi, da samo za njih treba glasati i da je, samim tim, realna perspektiva da će nam biti bolje. Kada se na to doda brdo para, koje su već potrošene, a do kraja kampanje će biti još obilnije spiskane, logično je ptianje šta će nam to donijeti i, posebno, koga će sve to najviše koštati.

NIJE SIGURNO DA ĆEMO ikada dobiti odgovore na ta pitanja.  Tako je tokom svih prethodnih skoro trideset postdejtonskih godina, tako je, izgleda, normalno i tako ostaje do daljnjeg. Ono, međutim, što se tiče svakog od nas i prema čemu se ne može biti ravnodušan, ogleda se u podatku da ćemo opet biti u blaženoj poziciji glasača, a ne birača. Podmeću nam, naravno, da smo birači, da od nas sve zavisi – što je samo dijelom tačno – ali se izbjegava suština: ipak smo mi svedeni na smjerne glasače, na one koji imaju pravo i obavezu izaći na glasanje, zaokružiti ono što izaberemo i ubaciti to u glasačku kutiju; birači bismo bili da smo pitani ili na neki drugi način učestvovali u krojenju listi i u odluci o tome koja će lica dospjeti na bilborde i plakate i biti ponuđeni na izjašnjavanje. Zato su pravi birači stranački minderi, uski krugovi ljudi, koji su imali zadnju riječ u krojenju listi, nerijetko na osnovu simpatija, protežiranja, privilegovanosti, partijske podobnosti, a usput i znanja, soposobnsoti, stručnosti….

Sve dok je to tako, pa kažu da je to demokratska tekovina i da bolje nema, imaćemo i predizborne kampanje i sam čin izbora – nemajući mogućnst alternative – kao čin svojevrsnog popisa onih koji su odgovorni i izlaze na izbore, s jedne, i onih koji su depresivno-pesimistični, smatrajući da ni ovi izbori neće ništa promijeniti nabolje, pa ostaju kod kuće, ignorišu dan izbora, ne glasaju. Dakako, griješe, jer apstinencijom – za koju i ove godine neće biti čudo ako bude oko 50 odsto – svjesno pristaju na to da im neko drugi izabere vlast, odriču se mogućnosti da ikako utiču na njen izbor, oduzimajući sebi pravo da sutra kritikuju vlast, u čijem izboru nisu učestvovali.

BEZ OBZIRA NA TO koliko ova opora istina nekome bila bliska ili ne, jasno je da će i ovogodišnji lokalni izbori u našoj zemlji biti u znaku trke za povjerenjem onih koji izađu da glasaju. Zato se moramo pripremiti za već viđenu sliku: predizborne skupove, medijske nastupe i javno oglašavanje u kojima će se mnogo više govoriti – s podmetanjem, objedama, lažima, isključivošću, sve do mržnje – o drugima, o suprotnoj strani, o političkom rivalu, nego o onome što nudi ta opcija, taj lik i ta stranka; kad se tome doda stara istina o dokazanoj organičenosti, znanju, nerijetko zalutalosti mnogog od 26.124 kandidata sa 268 stranačkih i nezavisnih listi, koji će, u žaru borbe, govoriti i obećavati kule u oblacima, čak i ono što nema veze sa lokalnom vlašću i njenim  nadležnostima, obavezama i dužnostima, eto ponovljene slike, nalik na šarenu lažu, u kojoj će se smatrati važnijim, krupnijim, pa i plodonosnijim to da se opanjka, ocrni i defamira protivnik, nego da se ubjedljivo predstavi vlastita vizija, program, projekcija, plan…

Zato ovaj naslov današnje kolumne, kao simptom uvjerenja da će se predibzorna kampanja, uz neizbježno testiranje naših živaca i želudaca, u konačnici svesti na to da jedva čekamo da prođe, da osvane 6. otkobar i da otaljamo – mi, koji imamo namjeru izaći na birališta – ono što nam je obaveza, dužnost i pravo. Ostali će to ignorisati, kao što će se, vrlo vjerovatno, ignorisati i činjenicu da ćemo u naredne četiri godine imati podjednako pravo da budemo zdovoljni, ali i da se kajemo zbog toga što smo u lokalnu vlast izabrali baš one za koje smo glasali.