DUBOKO DISANJE: Naprijed i nazad s Rezolucijom

Nije teško zaključiti da je Rezolucija o genocidu u Srebrenici Generalne skupštine UN-a od 23. maja, vraćanje duga srebreničkim žrtvama i pranje obraza za ono što nije učinjeno kad je bilo potrebno, ali je zato neshvatljivo da se u Srbiji i RS-u to zove „našom pobedom“, uz nastavak histeričnog negiranja genocida i neprihvatanje istine, koja je, nakon presuda međunarodnih i ovdašnjih sudova, sada ovjerena i dokumentom Svjetske organizacije i odlukom da 11. juli svake godine bude Dan sjećanja na srebrenički genocid

MOŽDA NEKOME ne odgovara to što je naš ambasador u UN-u Zlatko Lagumdžija uporedio glasanju u Generalnoj skupštini UN-a s rezultatom košarkaške utakmice – 87:19 (za i protiv), dok je 68 njih (uzdržanih) bilo u publici (plus 22 zemlje, od 193 članice UN-a, koje nisu glasale). No, bez obzira na to, usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici učinilo je četvrtak, 23. maj 2024. godine, istorijskim datumom, makar i zamućenim nastojanjem, pritiscima i zakulisnim radnjama Srbije – uz otvorenu asistenciju Ruske misije u UN-u – u zahtjevu da se o ovom dokumentu uopšte ne raspralvja.

Reakcije iz proteklih sedam dana se neće tako brzo ohladiti, a još sporije će se promijeniti polarizacija utisaka: na jednoj strani su zvanični Beograd i istomišljenik Banja Luka, za koje je to „naša moralna pobeda“, pa tvrde – da se utješe, a i da odvrate pažnju javnosti od suštine priče – da više od pola planete nije bilo za. Uz uobičajene laži, podmetanja i krivotvorenje, tako se dodatno podebljava ono što su, mjesecima prije toga, te kuhinje radile, trudeći se da Rezolucije osujete, uporne u onome što u njoj ne piše – da se srpski narod satanizuje kao genocidan i da treba „zdrave snage“ da se sačuvaju čast, tradicija, vrijednosti, ugled i jedinstvo tog naroda.

KAD BI BILO onako kako nije – bezrezevno prihvatanje Rezolucije, što bi, teoretski bar, otvorilo vrata okretanju novog lista u teškom zarastanju ratnih, izopačenih sjećanja i upornosti u nepriznavanju zla i zločina, bez problema bi se dalo zaključiti da je Rezolucija korak naprijed za sve koji su za ovako utvrđenu istinu i potvrdu civilizacijskih standarda i vrijednosti, umjesto duboke polarizacije i istrajnosti onih koji tvrde da će ovo produbiti suprotnosti, ojačati nepovjerenje i biti korak nazad. Nije teško pogoditi iz kojih kuhinja dolazi ovo potonje. Kao što je jasno i to da su reakcije – i ovdašnje, a i one u okruženju – pokazale kome je stalo do stabilnosti, mira i saradnje, a ko bi da se sve to pretvori u uzroke novih nemira, nestabilnosti i strahova.

Oni koji su imali dovoljno jake želuce da prate direktan TV-prenos sjednice Generalne skupštine, bez problema su  – s manje ili više iznenađenja – zaključili šta poručuju oni koji su bili protiv, a i oni koji su, u većini priznajući genocid, odlučili da budu „publika“ (uzdržani). To se, po inerciji, prenijelo i na domaće reakcije. Očekivano, Dodik i društvo osipaju drvlje i kamenje na UN, najviše na predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovjića i na našeg UN-ambasadora Zlatka Lagumdžiju, optužujući ga da je neovlašteno, jer to nije odlučio nijedan organ u BiH, sve to pokrenuo i doveo do efektnog kraja. U tome prednjače oni koji i inače ne skrivaju „besmislenost Bosne i Hercegovine“, kakonadahnuto“ reče državni ministar finansija Srđan Amidžić (inače generalni sekretar SNSD-a), pa topodebljao ministar unutrašnjih posllova RS-a Siniša Karan, zabrinut za mir i stabilnost, a na istoj deredži su i dežurni pljuvači – Staša Klošarac, Nenad Nešić, Nenad Stevandić i ostatak bratije.

SAMO NEUPUĆENE JE iznenadio stav Dragana Čovića, čelnika HDZ-a BiH. Prvo je sačekao dva dana, da sredi utiske, a onda je – uz priznanje srebreničkog genocida – iznio dojam o nepotrebnosti Rezolucije, čuđenje što je gotovo tri decenije poslije to neko smatrao pametnim, te sumnju u to da će ona doprinijeti pomirenju. I ostale reakcije, izvan „začaranog“ kruga Bošnjaci-Srbi, na sličnoj su talasnoj dužini, upadljvo obojeni onim što su stavovi Zagreba, koji je bezrezervno bio za Rezoluciju, i frontalno histeričnog Beograda.

Kad se sve sabere i oduzme i kad se, uz još nepotpuno sortirane utiske, priča prosije, nedvojbeno je to da poslije Rezolucije malo toga može biti isto kao prije nje. U nekim glavama, kuhinjama i betoniranim predrasudama, svijest će se sporo ili nikako mijenjati ka civilizaciji i rzumu. U drugim, koje Rezoluciju smatraju satisfakcijom za žrtve i njihove porodice, a i ovjerom gorke istine o genocidu, Rezolucija se ne shvata ni kao trijujmf, ni kao razlog za euforiju i pobjedničke fanfare, Dovoljno je to da je svijet, čak i sa zadrškom od skoro tri decenije, potvrdio ono što su sudovi odavno ustanovili i da je UN vratio dio duga stradalnicima Srebrenice. I priznao potrebu da pere obraz za sve ono što je bio obavezan uraditi, umjesto što je, prakrtično, „zaštićenu zonu“ Srebrenice isporučio krvoloku Mladiću i njegovim zločincima.