Duboko disanje: Kapija bola i nezaborava

Jučerašnja dan tuzlanske tuge, sjećanja i bola zbog nevinih žrtava zločina na Kapiji od prije 28 godina, pokazao je – ne prvi put – sav „sjaj“ licemjerja, bezdušnosti i opakosti politike, ali i upornosti onih – čije oličenje je Novak Đukić, osuđen na 20 godina za taj zločin i bezbjedno čuvan u Beogardu – koji nemaju ni trunke osjećaja za tuđu nesreću, jer su trajno zadojeni zlom i mrakom, mržnjom prema svemu drukčijem i manijačkim nepristajanjem na istinu u kojoj se dobro zna ko je na svijetloj, a ko na mračnoj strani civilizacije.

Samo uslovno ostavimo po strani pitanje da li je trebalo da prođe čak 28 godina od masakra na Tuzlanskoj kapiji, pa da se vlast Federacije sjeti da 25. maj bude dan žalosti u cijelom entitetu. Logičan dogovor zna svako, pa ga ne treba potcrtavati, ali je dobro što je i sada neko u Vladi Federacije uspio dokučiti šta, na dužu stazu, zanči ono što je agresorska granata s Ozrena uradila tog četvrtka, 25. maja 1995. godine, masakrirajući 71 mladog čovjeka, s prosječno 21 godinom starosti, i ranivši ih više od 200, usred grada i usred korza. U isto vrijeme, razuman pokušaj člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića da ovaj državni organ proglasi žalost u cijeloj zemlji – čak i kad bi prošao – ima jedino izgleda za to da bude izvrgnut ruglu i poniženju u RS-u, ako ne i više od toga.

Jučerašnja 28. godišnjica tragedije na Kapiji, nas starije vraća u to vrijeme, mlađe podsjeća, uči i opominje, a širu javnost dodatno oblikuje u uvjerenju da se, za sve ovo vrijeme, stvari nisu mnogo izmijenile. Pogotovo ne  nabolje. Jer, i danas se, planski i precizno instrumentalizovano, ovakvi i slični događaji iz rata prikazuju u nakazno retuširanoj, falsifikovanoj i slici koja bi trebalo da kaže da su zločinci – nevini, a da su žrtve – sasme sebe pobile. Ključnu ulogu u tom prljavom, perverznom poslu, uz mentorstvo i pomoć mnogih režimskih istomišljenika i institucija iz Srbije, ima fasmozni, namjenski baždaren i do bola kompromitovan Republički centar za istraživanje rata, ratnih zloičina i traženje nestalih ljica iz Banjaluke.

Uz sramnu reviziju ratnih zbivanja, zbog čega kao da je i osnovana, ova institucija je zasukala revizionističke rukave, pa izopačila sve što je dokazano u međunarodnim i domaćim sudovima, što su potvrditili eksperti vojnih i drugih profila i što je važeća oficijelna istorija – svugdje u svijetu, osim kod njih. Tako je izokrenuta i sarajevska Dorovoljačka ulica iz maja 1992. godine, tako su i Markale i Kapija „objašnjene“ kao ubilački akt onih koji su se branili od agresije, tako je, u konačnici, uporno negiran i negira se genocid u Srebrenici.

Kad se, u tako i toliko zatrovanoj, gotovo trodecenijskoj klimi, uz jučerašnju godišnjicu masakra na Kapiji u Tuzli postavi logično pitanje odgovornosti za ubijenu tuzlansku mladost, onda prvo na um padne pitanje direktne, sramotne i mnogostruko dokazane uloge i uključenosti Srbije u agresiju na BiH i u sve zlo koje nas je gazilo. Bilo je tako onda, tako je i danas. Da jer drukčije, zar bi se osuđeni Novak Đukić, koji je komandovao artiljerijom, čiji projektil je 25. maja 1995. ubio 71 Tuzlanku i Tuzlaka, mogao bez problema „hrabro“ pobjeći od pravosuđa, skrasiti se u Srbiji i mirno živjeti, zaštićen u Beogardu?

S obzirom na to da su odgovori na ovo i slična, a ima ih, pitanja više nego poznati, pokušaj da se jučerašnja godišnjica – bar u Federaciji – podeblja novim formatiranjem kulture sjećanja na nivo cijelog eniteta, vrijedan je pažnje. Tuzlansku bol i nezaborav, na taj način dijelče i drugi dijelovi Federacije i svi oni koji saosjećaju s nezacijeljenim ranama roditelja i rodbine žrtava, koji u njihovoj tragediji prepoznaju simbole stradanja svih nevinih i nedužnih i, dakako, od kojih su mnogi i sami osjetili težinu tuge, bola i žalosti zbog ratne nesreće. Na taj način će se ljudski, saosjećajno i plemenito dati podrška Tuzli i onim Tuzlacima čije porodice su tugom okovane 25. maja 1995. godine.

A politici, koja obično uprlja i pokvari štošta od onoga čega se dohvati – pogtžotovo ako je to ljudsko, toplo, moralno i humano – preostaje da se i dalje koprca u vlastitoj kaljuži prekrajanja istorije, prepucavanja neistomišljenika, natezanja, kaprica i ucjena. Poslovično otporna na tuđu bol, žalost i gubitak, s emocijama svedenim na minimum ili posve izbrisanim, bulumenta aktuelnih političkih glava je i jučerašnji tuzlanski 25. maj dočekala na način debelokožaca i đon-obraz likova. I zato im ništa ne znače potresne, iskrene riječi Selima Bešlagića, ratnog predsjednika i načelnika tuzlanske opštinme, kad podsjeća na to da bi žrtve Kapije danas imale skoro 50 godina, svoju djecu, možda i unuke, da ih u tome zločinački nije osujetio ubica s Ozrena. Zato je još veća naša obaveza poštovanja i sjećanje. Obaveza nas, ljudi, ne onih drugih.