DUBOKO DISANJE: Kako minirati izbore i zašto

Piše: Zlatko Dukić

I pored upornog i dugotrajnog nastojanja HDZ-a BiH i SNSD-a da ih obesmisle, miniraju i odgode, uključujući kočenje 11,7 miliona za njih i cirkusku predstavu u Domu naroda Parlamenta BiH prije tri dana, ovogodišnjih izbora će ipak biti, jer je tako propisano, to je potrebno i logično, to traže normalni politički subjekti ove zemlje, OHR, OSCE, Brisel, američka i još neke ambasade u BiH, tome u prilog ide i odluka Suda BiH o tome da je aktuelni sastav CIK-a legalan – pa bi, zaista, bilo čudo da se desi suprotno

NIJE TREBALO ČEKATI I DOČEKATI, što je samo argument više u prilog početka propisane procedure, koja bi trebalo da krene CIK-ovim raspisivanjem izbora 4. maja, odluku Suda BiH o tome da nema ništa sporno u sastavu Centralne izborne komisije, koja je inovinara početkom 2020. godine. Dakle, ona je i legalna i nesporna, Parlament BiH je postupio po svojim ovlaštenjima, posve zakonito, pa to što je bivši član (i predsjednik) CIK-a Branko Petrić podnio apelaciju i posumnjao u stručnost i kvalifikacije novih članova CIK-a – ne prije vode i komotno se može objesiti mačku o rep.

I ova sudska presuda ima izrazite političke konotacije, što je, uostalom, obično slučaj kod predmeta koji se nađu pred Sudom BiH. To ima još veći značaj u prilično dramatičnim okolnostima, u kojima se hvata zalet za ovogodišnje opšte izbore. Uz već trogodišnje natezanje s pokušajem reforme izbornog zakonodavstva, u čemu su naumili pomoći, pa su uspješno odmogli manekeni američki i briselskih izaslanika, sada na sonu imamo grčevite, na momente očajničke pokušaje vladajućih snaga (čitati: HDZ-a BiH i SNSD-a) da nađu „dlaku u jajetu“ i da, po svaku cijenu, izbore ospore, ukoče, obesmisle i odgode.

Najjači, iako nimalo originalni argument za to je drsko uskraćivanje sredstava, onih 11,7 milikona KM koliko je CIK zatražio za organizovanje izbora. Tu otvoreeno koči državni ministar finansija i trezora, HDZ-ov špic-igrač Vjekoslav Bevanda, a društvo mu na isom poslu bojkota, bolje reći pokušaja sabotaže pravi Zoran Tegeltija, predsjedavajući Vijeća ministara i SNSD-ov jurišnik, injstaliran na čelo državne vlade. Finansiranjue izbora je još „na dugu štapu“, potpuno neizvjesno, jer se rečeni dvojac (na čelu sedmočlanog tima od 10 članova Vijeća ministara) udružio i koči usvajanje državnog budžeta za 2022., u kome je i stavka za izbore. Predsjednik CIK-a Suad Arnautović kaže da je krajnjii rok za osiguravanje para za izbore 19. maj, dvije sedmice nakon raspisivanja izbora. Ako para dotad ne bude, odluku će donijeti neko moćniji, pametniji i odgovorniji. OHR, recimo.

U takvoj klimi, na minimum je sveden broj onih kojima nije jasno šta se iza svega krije. Nastojanje sabotera izbora da ih zakoče ili, još bolje, prolongiraju do daljnjeg, mora se čitati kao sve otvoreniji strah od toga kako bi mogli proći na izborima. Ako se, u slučaju HDZ-a, to koncentriše na sumanuto nastojanje da se, po svaku cijenu, otklone blokade na putu Dragana Čovića za novi mandat nu Predsjedništvu BiH, onda se, u slučaju SNSD-a, priča svodi na istovrsni strah od toga da se u RS-u i na nivou države desi opozicioni prevrat i istiskivanje Dodikovih falangi s aktuelnih pozicija vlasti, uticaja, moći i gospodarenja svim i svačim, čega su se dočepali.

Kako dani idu, a poslije cirkuske predstave, kojoj je famozni Dom naroda poslovično i od početka mandata sklon, cirkuski odigrane prije tri dana u Parlamentu BiH, sve je jasnije da od paklenog plana bojkota, tačnije sabotaže izbora ne samo da neće ništa biti, nego će se, vrlo vjerovatno, fakture za pokušaj njihovog sramnog miniranja – zaista ispostaviti onda kada i na način na koji je to jedino normalno i logično, prve nedjelje u ovogodišnjeg oktobra. To očekivanje (za pasimiste pusta želja), osim što je varijanta optimističke nade u rasplet koji nas jesenas možda čeka, moglo bi se svesti i na  ružičasu varijantu vjerovanja u to da naše strpljenje i trpljenje ove naciokratske, korumpirane, kleronacionalne i naciopatske vlasti, ipak ima granice i da sve miriše na njen predugo čekani kraj.

Još nas sedmica dijeli od dana raspisivanja izbora. Čak i pod uslovom da se dotad ne desi ništa spektakualrno, ni još dramatičnije na štetu izbora, ima prostora za očekivanje da će udruženi napor onih koji su za izbore i koji će učiniti sve dopušteno da se oni dese, jači i djelotvorniji od prljavih nastojanja onih – iz vladajuće garniture “vlasnika” ove zemlje, prije svega – kojima izbori ne idu u prilog, koji odavno pokušavaju da ih “ukinu” i koji će se morati pomiriti s tim da je njihovo miniranje promašaj. Kao što je tri i po godine njihove vlasti promašaj, koji preskupo plaćamo i koji – daleko bilo! – valjda, neće trajati i poslije oktobra 2022. godine.