DUBOKO DISANJE: Još jedna oteta godina

Nije to, nažalost, ništa novo, već samo ponavljanje otužno zamorne i mučne slike: kraj godine dočekujemo u nemoći i problemima, i dalje u evropskoj čekaonici, želeći da što prije ode, jer nas je do bola mučila i gušila, otela nam još 365 dana života, a da oni koji to čine protiv nas i ove zemlje i koji i dalje računaju na to da ćemo im vjerovati – sigurno će svoje nastaviti u istom stilu i u neizvjesnoj, nejasnoj, a po nekima i prijetećoj 2024. godini.

VEĆ SMO NA TO NAVIKLI: u prazničkim danima pred kraj godine, uobičajen je sudar potrebe i želje za opuštanjem, raspoloženjem i kolikoj-tolikoj radosti svakog od nas, s jedne, i prilika u društvu, politici i vlasti, koje su nas gušile i pritiskale proteklih 12 mjeseci, s druge strane. Iz 2023. izlazimo s istim raspoloženjem, „umjetničkim dojmom“ i osjećajima kao i u slučaju najvećeg broja poratnih godina – da smo gubitnici i da smo pokradeni, što kompletira mutnu sliku s previše mučnih detalja: i dalje smo u čekaonici Evrope, i dalje su rušioci i protivnici ove zemlje, koji sjede u vlasti i primaju plate iz  naših džepova, glasni, manijakalno uporni i nekažnjeni, i dalje nema nivoa vlasti – s rijetkim, časnim lokalnim izuzecima – koji normalno funkcionišu, otporni na blokade, kaprice, ucjene, nerad i javašliukl.

Kad se toj sumornoj slici dodaji još neki detalji – poput cirkusa od suđenja Miloradu Dodiku pred Sudom BiH za kršenja zakona OHR-a, jalovost u radu ili nerad vlasti (Parlamenta BiH, a onda i Parlamenta Federacije, koji se u decembru sastao poslije petomjesečne pauze?!), te rađanje novih afera, kao što je hapšenje predsjednika Suda BiH Ranka Debevca i bivšeg direktora Obavještajno-sigurnosne agencija Osmana Mehmedagića, osumnjičenih za neovlašteno prisluškivanje viđenijih likova iz pravosuđa i politike, eto nam do bola teško svarljive slike s kojom dočekujemo Novu godinu.

MALO JE ONIH KOJI BI, na sve ovo, mogli odnekud iščačkati tračak optimizma, nade i vjere u to da ćemo u 2024. doći bar korak bliže zelenoj grani. Mali su izgledi za to iz mnogih, a najviše iz razloga razočarenja u vlast, koju smo izabrali 2022. i koja je od starta obećavala kakav-takav napredak. Kombinacija Trojke (SDP, NiP i Naša stranka) sa HDZ-om na federalnom, a sa HDZ-om i SNSD-om na državnom nivou, novina je zbog izbacivanja SDA iz vlasti (i smatra se pukom zamjenom za SDA, dakle bonšjačkom stranom), nije opravdala očekivanja. Doduše, napravljeni su neki pomaci i usvojeni propisi iz briselske „domaće zadaće“ od 14 tačaka, ali – stari stil naciopatskog rada, tvrdokornog ponašanja, ucjena i uslovljavanja je ne samo opstao, već je i pojačan. Najprije i najviše se to odnosi na RS-ov ušančeni gard miniranja svega što bi bila normalna, evropska BiH, uz patološku laž i izmišljotinu o tome da je jedino RS dosljedan u poštovanju Dejtona, a da Federacija, podanički se odnoseći prema strancima, želi unitarnu džavu.

Povelik je spisak izvođača radova na ovoj rušilačkoj i bolesnoj platformi. Uporni u lažima o tome da je, recimo, BiH državna zajednica, nastala tek dejtonskim spajanjem dva entiteta, da nema državnih organa, već da postoje „zajedničke institucije“, a pogotovo paranoja o tome da se „za sve okrivljuju Srbi“, da se „želi ukinuti RS“, uz neviđeno prostački Dodikov kočijaški rječnik prema „njemačkom turisti“ Kristijanu Šmitu i američkom ambasadoru Majklu Marfiju – vrh je sirovosti, pećinskog ponašanja i frapantnog odsustva elementarne pristojnosti, što su odavno glavne mirođije naše vlasti i politike. I, dakako, dežurni zagađivač naših žIvota.

KAD SE spustimo na niže nivoe vlasti, recimo u Tuzlanski kanton, onda je slika nešto jasnija, čak i privlačnija, iako ne i posve lišena problema. Uz već antologijsku opterećenost onim što se kuha na UKC-u u Tuzli, posebno u trakavici s nabavkom linearnog akceleratora od koga zavise životi onkoloških pacijenata, te uz povremeno ljuljanje kantonalne vlasti, koja nas uvjerava u stabilnost koalicija SDA i DF, ima i kratkih spojeva i, izgleda, ciljane opstrukcije na relaciji TK – Federacija. To se naročito vidi u odnosu prema UKC-u, ali i u slučaju bloka 7 TE Tuzla i nerješavanju saobraćajnog zapećka Tuzlanskog kantona, bez metra autoputa i već sedam-osam godina klinički mrtvoj željeznici. Bez obzira na trvdnje o stabilnosti i uspjesima vlasti TK, podatak o neusvajanju budžeta za 2024. do kraja ove godine zbog čekanja federalnog budžeta, mnogo govori, pogotovo onome ko se potrudi da to razumnije na pravi  način.

I ko će, uzz one koji se prema svemu odnose poluzainteresovano ili indiferentno, morati priznati da se iz 2023. godine uspijevamo iskobeljati s vidnim ožiljcima i tragovima nemira, fulova i problema. Plus otvorena pitanja, koja su nas zagađivala minulih 365 dana, a za koja nije sigurno da će ostati samo na bezdušnom, nekažnjenom i nenadoknadivom otimanju još jedne godine. Života svakog od nas.