DUBOKO DISANJE: Buđenje tuzlanske pameti?
Bez obzira na to da li je i koliko je – i u javnosti i kod političkih i faktora vlasti – (ne)zapaženo prošlo predstavljanje Tuzlanskog akademskog kluba (TAK), novoosnovanog nestranačkog i nepolitičkog udruženja građana, krajnje nekorektno bi bilo sumnjati u namjere, ciljeve i projekte, koje ovako udružena akademsko-intelektualna pamet Tuzle stavlja u funkciju rješavanja brojnih, a najviše problema u obrazovanju, zdravstvu, saobraćajnoj izolaciji i ekolologiji
NI NAJMANJE IZNENAĐENI, ali i otvoreno razočarani, dvadeset i nešto prisutnih osnivača Tuzlanskog akademskog kluba (TAK), okupljenih na predstavljanju tog nestranačkog i nepolitičkog udruženja građana u Ateljeu „Ismet Mujezinović“, u četvrtak, 21. marta, skoro potpunu ignoranciju medija – na vrijeme pozvanih – jedino su mogli shvatiti onako kako je već (naopako) uobičajeno: pošto to nije bio ni incidentan, ni događaj iz rubrike ekscesa ili ispada, atraktivan za vladajuće medijske kriterije i aršine, nezaiteresovanost sredstava informisanja (s časnim izuzetkom ekipe RTV 7) valja progutati. Tek neki portali u Tuzli su zabilježili ovaj događaj, objavivši zvanično saopštenje.
A ni umno, ni profesionalno nije zanemariti činjenicu da se u Tuzli okupio dio akademske i ostale intelektualne, profesionalno ostvarene, znanjem bogate i afirmacijom potvrđene ekipe, riješene da kreiranjem autoritativnih i stručnih prijedloga i razvojnih projekata, mobilizacijom javnosti i promocijom dijaloga „napadne“ krizu u kojoj smo odavno. Ta ekipa uglednih Tuzlaka, predvođena prof. dr. Sadikom Latifagićem, jednim od najuspješnijih rektora Univerziteta u njegovoj poluvjekovnoj istoriji i posljednjim predsjednikom Rektorske konferencije Jugoslavije, početkom prošle jeseni je došla na ideju, čije je zakonsko, folrmalno-pravno i administrativno ostvarivanje trajalo skoro pola godine. Sada, kada je taj mučni birokratski posao završen, TAK je predstavljen javnosti, s promocijom onoga što ljudi u Udruženju znaju, hoće i mogu.
BEZ I TRAGA ILUZIJE o tome da idu u donkihotovski klinč s vjetrenjačama, a još manje da otkrivaju toplu vodu, osnivači TAK-a ne žele – poput većine u akademskoj zajednici, u intelektualnim krugovima i u ostatku stručne javnosti i u Tuzli, u Tuzlanskom kantonu i cijeloj državi – nezainteresovano i u baš-me-briga maniru odnositi prema društvenoj krizi, obezvređivanju znanja, iskustva, autoriteta, sposobnosti, inventivnosti… Žele pokazati da imaju odgovor na vladajuću akademsku i intelektualnu atrofiju i podložnost pasivnom mirenju s vladajućom naciokratsko-stranačkom žabokrečinom, ali i odnos dijela vlasti, odavno zarobljenom u raljama neznanja, nastručnosti, forsiranja podobnosti, poltronstva i vrlo unosnog beskičmenjaštva.
Oživotvorenje ideje o osnivanju ovog, dominantno stručnog, iskustvom i znanjem rukovođenog, za sve istomisleće otvorenog udruženja građana, logičan je plod tog nepristajanja na inertnost, mirenja sa višedimenzionalnom krizom duha, znanja, elana, ideja i njenim stalnim produbljivanjem. Čiji efekat, u svom saopštenju, TAK naziva alarmantnim stanjem nesigurnosti i nemira građana i opasnošću od čekanja da nam drugi riješi probleme, sa ključnim zaključkom: „Ne možemo šutjeti i nijemo posmatrati šta se dešava i kako društvo nazaduje i propada, a korupcija, organziovani kriminal i samovolja otuđenih centara moći urušava skupo, krvlju plaćenu slobodu i državu“.
MOŽDA SAMO SLUČAJNO, ali i sa upadljivom simbolikom, TAK je javno predstavljen istog (istorijskog?) dana kada smo u Briselu darovani zelenim svjetlom za otvaranje pristupnih pregovora Bosne i Hercegovine sa Evropskom unijom. Tako ova dva događaja idu ruku pod ruku, što se – prevedeno na svima razumnljiv jezik – u slučaju Tuzle i Tuzlanskog kantona ima pretvoriti u neodložnu rasprave o reformi svih vidova obrazovanja, čija invalidnost, podijeljenost i politička zagađenost, nude samo razloge za brigu i nespokojstvo. Ili u to da sve izvjesniji energetski kolaps, posebno pozicija Tuzle i posljedice koje joj prijete, postanju signal upozorenje da struka mora zasukati rukave? A da se i ne govori o stanju u zdravstvu, posebno UKC-u, čije srozavanje i nakon novog obaranja tendera za nabavku linearnog akceleratora, znači samo jedno – najvišu cijenu će platiti pacijenti. Kao što građani decenijama plaćaju cijenu bezumne, možda i smišljene cestovno-željezničke izolacije ovog dijela zemlje.
Ovo su samo najakuelnija, ne i jedino važna pitanja, tačnije problemi, s kojima se najzad moraju ukoštac uhvatiti znanje, pamet, iskustvo i spremnost da se stvari mijenjaju nabolje. I da se, čak i kod onih koji imaju rezerve (zbog neinformisanosti ili predrasuda) o TAK-u, ozbiljno shvati, razumije i podrži – za početak prisustvom redovnim tribinama, koje će biti održavane u Tuzli – ono što nam je, ruku na srce, falilo, i što je bio prazan prostor, koji može plodno popuniti samo dokazana pamet i sve što ona podrazumijeva.