Antifašizam, ipak, nekom smeta
Nije trebalo čekati ovogodišnji 27. juli i 83. godišnjicu ustanka iz 1941. godine, da bi se vidjelo da ignorantski, potcjenjivački, čak uvredljiv odnos većinske vlasti i politike u nas prema tom i drugim antifašističkim datumima potvrđuje revizionističko-amoralnu stranu zvaničnog pogleda na prošlost, jer antifašizam smeta kao dokaz da se nekad imalo i pameti, i hrabrosti i snage, koji aktuelnoj državi i društvu hronično nedostaju
KADA BI NEKO OD potpisnika ovih redova tražio da, u cilju dokazivanja stava iz naslova ove kolumne, nabroji one na koje se on odnosi, spisak bi bio mnogo veći od prostora ovog teksta. Umjesto tog traženja, dovoljno je na osnovu svježih primjera potvrditi izrečeni stav, uz otužan osjećaj nemoći, mučnine i oporosti realne slike o kojoj se ovdje radi. Ta slika se potvrdila prije šest dana, u subotu 27. jula. Nekad je to bio Dan ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, bio je praznik i znalo se zašto se, s kojim ciljem i u čiju čast obilježava godišnjica ustanka protiv okupatora i domaćih izdajnika iz 1941. godine.
Osamdeset tri godine kasnije, nema praznika, ali ni zvaničnog poštovanja, odavanja počasti i uvažavanja žrtve onih, koji su tada znali šta im je činiti. Još manje je toga u glavama, manirima i mislima olnih koji nama i našim sudbinama vladaju u ovoj nesretnoj zemlji i koji bi se, makar reda radi, molgli „prevariti“ i sjetiti pravog donosa prema ovom antifašističkom datumu. Naravno, to nas i ne čudi i ne iznenađuje. To izopačenje ovdje traje već više od trideset godina i tako se potvrđuije “demokratska“ vrijednost naknadne pamet novih krojača i tumača istorije.
SREĆOM, INA I ONIH koji su otporni na taj amoral, revizionizam, zapravo elemenatrno nekulturan (sirov, primitivan) i nepristojan odnos prema prošlosti. Na mnogim mjestima, u krajevima ove zemlje u kojima još stanuju antifašizam i poštovajnje onih koji su nosili barjak borbe protiv ondašnjeg fašizma, minule subote se ipak morao steći osjećaj časnog odnosa prema nekadašnjem Danu ustanka. Kako god to nekome izgledalo, a većini je i čudno i u zaku prizemnog sve-mi-ravno-do-mora, oveća grupa antifašista se – kad je o Tuzlanskom kantonu riječ – okupila na platou Srnica, iznad Banovića, kod spomenika Drugom korpusu Armije RBiH, na 28. susrtetu antifašista TK, zatim su, u organizaciji SABNOR-a TK i antifašista Šekovića, dan kasnije upriličili tardicionalni marš „Tragom Oblasnog vojnog štaba za sjeveroistočnu Bosnu Tuzla-Šekovići“, u znak sjećanja na one koji su, posljednjeg julskog dana 1941. godine, iz Tuzle pješke krenuli na Birač da 5. avgusta podignu ustanak i u našem kraju. Slično je bilo diljem Kantona, u kojima su antifašisti bar položili cvijeće na spomenike NOB-u, ali i Odbrambeno-oslobodilačkom, takođe antifašističkom ratu, izražavajući upornu, istrajnu i nepoklebljivu želju da se ne zaboravi ono što je bilo i ostaje heroijsko djelo.
Ta, svjetlija stana priče o odnosu prema antifašizmu, odavno je zamućena odnosom aktuelne vlasti i politike prema ovom datumu i, inače, prema antifašizmu. Kao da se utrkuju u tome ko će to grublje i čitkije izraziti, ljudi iz vlasti – s rijetkim izuzecima – se ne samo oglušuju o uredne pozive za prisustvo manifestacijama, koje redovno organizuje SABNOR u BiH, već indirektno, ali uspješno, nastoje potušiti i spriječiti, dakle „ukinuti“ i medijsko, makar najsažetije informisanje o tome da ima i onih koji cijene i poštuju antifašizam, što se najbolje vidjelo u tome da sredstva informisanja, uključujući i bulumentu portala raznih boja dezena, o tome ovog puta nije zabilježila ni riječ.
BILO BI DOBRO ZA takav odnos zvanične vlasti kada bi, suprotno njenom uvjerenju, u javnosti preovladavali mutavi, ograničeni i u razvoju ometeni ljudi, kojima nije jasno zašto i kome smeta antifašizam. No, nauštrb tog stava vlasti, ipak se nađu i oni kojima je jasno da je antifašizam nepoželjan, da smeta i da se mnogima u vlasti diže kosa na glavi pri pominjanju antifašizma zato što je on dokaz da je nekad bilo pameti, snage, volje, hrabrosti i vizije za borbu protiv mraka, zla, stradannja, nesreće… Danas to fali, danas su to mislene imenice za one koji su na vlasti. I zato im je teško preko usta prevaliti vrednovanje antifašizma, još teže pomenuti komuniste, koji su digli ustanak, partizane koji su četiri i po godine vodili herojsku borbu, a o tome kako satanizuju i umanjuju Titov značaj i ulogu antifašističkog lidera – da se i ne govori.
Ali, zato se mora govoriti – što se ovdje, evo, čini namjerno i s predumišljajem – o tome da prepoznavanje onih kojima antifašizam smeta, istovremeno znači i identifikaciju onih od kojih se ne može i ne treba očekivati da nas približe „zelenoj grani“. Jer, odnosom prema antifašizmu, poručuju da ne uče od onoga što su plodovi antifašističkej borbe od prije osam, ali i od prije tri decenije, što ih svrstava samo u red onih s kojima teško da nam se piše dobro.