Tuzlanski inovator Zehrudin Osmanović ima rješenja za smanjenje zagađenja zraka, vode i tla

Zagađenje zraka, vode i tla problem je prisutan u industrijskim sredinama poput Tuzlanskog kantona. Rješenja postoje, a nudi ih tuzlanski profesor i inovator Zehrudin Osmanović, koji je za svoje ideje već dobio međunarodna priznanja.

Tuzla, Lukavac i Živinice gradovi su u Tuzlanskom kantonu koji su posebno pogođeni negativnim utjecajima industrijskih postrojenja, a na teretu su im i zaostaci hemijskih procesa koji su se u prijeratnim godinama odvijali u kompanijama poput HAK-a 1 i HAK-a 2.

U proteklim godinama s naučne i stručne strane rješenja problema zagađenja okoline pokušavao je pronaći profesor Tehnološkog fakulteta Univerziteta u Tuzli Zehrudin Osmanović. Sve njegove dosadašnje ideje nagrađivane su na sajmovima inovacija širom svijeta, a pretposljednja je već našla primjenu u nekoliko kompanija.

Riječ je o sadnji brzorastućeg drveća na zemljištima koja su kontaminirana raznim hemijskim elementima, usljed proizvodnih procesa koji nastaju u industrijskim kompleksima. Kroz svoje istraživanje, ovaj inovator je ustanovio da je za tu namjenu najbolje azijsko drvo paulovnije.

“To drvo za šest ili sedam godina može narasti sedam-osam metara, s kubikom volumena, što je izuzetno dobro. Također, ono ima veoma jak korjeni sistem te može vršiti stabilizaciju tla, ali je najvažnija njegova sposobnost bioremedijacije. Naime, te biljke imaju mogućnost da kroz korjeni sistem izuzimaju štetne materijale iz zemlje”, pojašnjava Osmanović u razgovoru za Klix.ba.

Industrijska bioremedijacija zemljišta je postupak u kojem mikroorganizmi razlažu zagađujuću materiju i na taj način se zemljište čisti. Za svoje istraživanje Osmanović je uzeo dijelove onečišćene zemlje iz industrijskih kompleksa, a na jednoj parceli zasadio je nekoliko stabala paulovnije koja, nakon izvjesnog perioda i razvijanja, dobija i elemente ukrasnog drveta.

“Kroz dvije godine sam radio analize, a rezutati su pokazali da je veća količina negativnih materijala prešla u drvo i njegove listove. Kroz projekt je predviđeno da se drvo, koje postaje kontaminirano, nakon izrastanja posječe i spali u cementarama, koristeći se na kraju kao bio-gorivo. U konačnici, svi materijali koji su na ovakav način izuzeti iz tla, bili bi ugrađeni u cementu u obliku pepela, koji je jedan od sirovinskih materijala”, dodaje Osmanović.

Bioremedijacija zemljišta trenutno se vrši u dvije kompanije, odnosno u Fabrici sode i Global Ispat Koksnoj Industriji u Lukavcu. Također, sadnice su zasađene i u deponiji u Tešnju te kompaniji za recikliranje plastike u Doboju.

“Smatram da bi ovakva vrsta drveta mogla biti zasađena i na određenim deponijama u BiH, koje bi nakon remedijacije posale bio-parkovi, odnosno prostori na kojima bismo imali potpuno drugu atmosferu”, ističe Osmanović i naglašava da bi bioremedijaciju zemljišta uz pomoć paulovnije bilo moguće izvršiti i na tlu nekadašnjih kompanija HAK 1 i HAK 2 u Tuzli, gdje je utvrđeno prisustvo ogromnih količina opasnih materija.

Ogromni listovi paulovnije mogu doprinijeti i smanjenju emisija prašine na način da se njena, ali i čestice čađi zalijepe na listove drveta i tako poboljšaju kvalitet zraka, što je veoma značajno u industrijskim gradovima.

Kada je riječ o cijenama, mladice ovog drveta u prosjeku koštaju 80 konvertibilnih maraka, što projektu daje i veliku dozu ekonomičnosti, ako se uzmu u obzir dobrobiti za kvalitet života građana koje sa sobom nosi. Također, zanimljiva je i činjenica da nakon što posječete ovo drvo, iz njegovog korijena po automatizmu počinje izrastati novo.

Svoja naučna umjeća naš sagovornik usmjerio je i na razrađivanje još jedne ideje na kojoj je potpisnik skupa s kolegama Nisadom Avdićem, Damirom Mulamehmedovićem i Nedžadom Haračićem.

Njihov patent, koji je odobrio Institut za intelektualno vlasništvo BiH, iziskuje izdvajanje znatnih finansijskih sredstava, zbog čega se idejni tvorci pokušavaju približiti evropskim fondovima iz kojih bi se finansirala implementacija.

Kako nam pojašnjava Osmanović, to je rješenje smanjenja emisije CO2 koji nastaje u proizvodnim pogonima cementara, a koje bi u dogledno vrijeme mogle plaćati takozvane penale zbog prelaska propisanih graničnih vrijednosti.

“Prema našem patentu, kojem je prethodilo vršenje brojnih analiza, mi bismo dva sistema koja djeluju u Fabrici cementa i Fabrici sode u Lukavcu spojili u jedan. Uz pomoć posebne metode, CO2 koji nastaje u proizvodnom procesu cementare prebacivao bi se u fabriku sode koja bi ga koristila za svoje potrebe. Konkretno rečeno, dimnjak iz cementare bi bio ulaz u fabriku sode i ovdje bi se ostvarile i velike uštede novca, a riješio bi se i problem skladištenja CO2 koji povećava temperaturu okoline i može utjecati na klimatske promjene”, nastavlja tuzlanski profesor.

Inače, ovo rješenje nudi proizvodnju cementa sa 60 posto manje potrošnje energije, povećanje kapaciteta proizvodnje cementa do 44 posto, znatno veću stabilnost procesa s konstantnim sirovinama, bolje finansijske pokazatelje, nultu emisiju CO2 u procesu proizvodnje cementa, povećanje kapaciteta procesa proizvodnje sode, minimum visokokarbonatnih taloga u procesu proizvodnje sode te povoljniji ekonomski efekt.

Prvo djelo ovog tuzlanskog inovatora nosi naziv “Uklanjanje depozita iz koksnog plina”, koje je namijenjeno za čišćenje cjevovoda u koksnim baterijama. Osmanović je skoro četiri godine aktivno radio na tehničkom rješenju, a patent je odobrio Institut za intelektualno vlasništvo BiH.

Ovaj izum je značajan, ukoliko se uzme u obzir da privredni bazen Tuzlanskog kantona trenutno ima više od 70 koksnih baterija, a njihov rad bi mogao biti ekološki i ekonomski prihvatljiviji primjenom spomenutog rješenja.

“On je vrlo jednostavan, jer se na podsistem koksovanja priključuje jedna podstanica s otopinom koja se injektira u cjevovod te sva onečišćenja koja su nakupljena čisti i odvaja. Na ovakav način cijevi postaju u potpunosti čiste, bez bilo kakvih vidljivih oštećenja. Ovim se također ne bi zaustavljali proizvodni procesi, što je ekonomski veoma značajno”, pojašanjava nam Osmanović, koji je inače ekspert iz oblasti hemijskog inžinjerstva.

Iako je riječ o projektima za čiju su implementaciju potrebne veće investicije, naš sagovornik navodi da oni u konačnici nude ekonomsku isplativost.

“Ovdje je potrebno sklopiti mnogo elemenata, kako bi inovacija postala realnost. Međutim, ja sam uvjerenja da će svi oni u potpunosti zaživjeti, jer sa sobom donose mnoge benefite, uz ekonomsku, ali i tehničku dobit”, zaključio je Osmanović.