Proho: Gluhe osobe doživljavaju tumače znakovnog jezika kao prijatelje i osobe od povjerenja

Gluhe i nagluhe osobe ni najintimnije životne trenutke ne mogu doživjeti bez tumača znakovnog jezika. Tumači su s njima i kada se vjenčavaju, dobiju dijete i kada idu kod doktora, a nažalost i kada se razvedu ili kada imaju smrtni slučaj.

Slijepa osoba odvojena je od stvari, a gluhe osobe kroz život u tišini odvojene su od ljudi i zbog toga, posao tumača znakovnog jezika, službenog jezika gluhe populacije, nije samo puko prevođenje riječi uz pomoć znakova. Za obavljanje takvog posla, tumač mora biti osoba od povjerenja, nerijetko i prijatelj.

Jedna od najboljih i najpoznatijih tumača znakovnog jezika Jasminka Proho kazala je u razgovoru za Fenu da je taj jezik naučila uz svoje roditelje, koji su gluhe osobe.

– Da bi sa njima mogla komunicirati, iako nisam bila prisiljavana, jednostavno sam htjela naučiti taj jezik. Iako mi roditelji nisu dozvoljavali da učim znakovni jezik, jer su se plašili da ću prestati govoriti, znakovni jezik sam savladala kao vrlo mala – istakla je Proho te dodala da je, zahvaljujući upornosti i dječjoj tvrdoglavosti, danas profesionalni tumač znakovnog jezika.

Proho kaže da tumače znakovnog jezika svrstavaju u prevodioce, što nije istina. Kada treba da istumače nešto, Proho pojašnjava da oni gluhoj osobi moraju istumačiti svaku riječ kako bi shvatili šta se ustvari želi poručiti.

– Kada krizni štabovi u vrijeme pandemije daju informacije i koriste izraze poput ‘eksponencijalni rast’, ništa ne znači da ja iskoristim samo znak za tu riječ, već moram da istumačim da je to je visok rast. Vrlo je zahtijevan posao tumača znakovnog jezika i mi moramo biti informirani o svim dešavanjima, bilo da je u pitanju politika, sport ili umjetnost – pojasnila je Proho.

Naglasila je da je znakovni jezik kao i svaki drugi, ‘živa materija’ te da se tumač znakovnog jezika konstantno mora educirati i učiti.

– Nekada nije bilo riječi za internet ili mail, a budući da je ‘živa materija’, sada imamo znakove i za to. Tehnički je vrlo zahtjevno i odgovorno, jer ipak smo mi ti koji prenosimo informaciju – istakla je.

Govoreći o broju tumača znakovnog jezika u BiH, Proho tvrdi da je potreba jako velika, jer su gluhe i nagluhe osobe građani BiH, koji moraju da zadovoljavaju sve svoje potrebe.

– Da bi ostvarili komunikaciju, njima je potreban tumač. Budući da je veoma mali broj tumača, gluhe i nagluhe osobe obično sa sobom vode članove domaćinstva ili osobe od povjerenja – kazala je.

Međutim, u slučajevima kada je potrebna tačna informacija, kao odlazak doktoru ili na sud, gluhim osobama je potreban profesionalni tumač.

Kao najveći problem u obavljanju posla tumača znakovnog jezika, Proho je izdvojila nerazumijevanje, jer osobe koje ih unajme, ne shvataju da se i tumač mora skoncentrisati i dobro paziti kako će neku riječ tumačiti da gluhim osobama bude u konačnici sve jasno.

– Prevodioci koji simultano prevode, maksimalno mogu raditi 30 minuta nakon čega se mijenjaju s kolegom. To kod nas nije slučaj i kada kažemo da nas treba više da bi obavili određeni posao, ljudi ne razumiju zašto – istakla je.

Proho naglašava da gluhe osobe doživljavaju tumače kao prijatelje i osobe od povjerenja.

– Nekada od nas očekuju da ih mi posavjetujemo i kažemo im kako će nešto uraditi. Nije naš posao samo da prenesemo informaciju i ne može svako raditi taj posao, jer morate vjerovati osobi koja tumači i govoriti joj intimne stvari, kao u slučajevima kada odlaze kod ljekara – pojasnila je Proho.

Posao tumača znakovnog jezika je, tvrdi Proho, vrlo zahtijevan, ali jako interesantan, jer je najljepše raditi s ljudima, ali i najteže.

Govoreći o Zakonu o upotrebi znakovnog jezika u BiH, koji je usvojen 2009. godine, Proho je istakla da se ne implementira, te da je to samo mrtvo slovo na papiru.

Gluhe i nagluhe osobe su, dodala je, jedine osobe koje nemaju pravo na tuđu njegu i pomoć, jer se smatra da mogu samostalno funkcionirati, što je daleko od istine. Nakon što je Zakon usvojen, Proho ističe da je vlast konačno priznala da je gluhim i nagluhim ipak potrebna tuđa pomoć tumač znakovnog jezika ili osoba od povjerenja.

Znakovni jezik, naglasila je, godinama nije bio priznat, jer se vjerovalo da gluhe i nagluhe osobe, zbog upotrebe znakovnog jezika, nikada neće rehabilitirati govor. Međutim, bili su u zabludi i od 2003. godine došlo je do ekspanzije u cijelom svijetu i priznavanje tog jezika.

Proho je naglasila da su prava gluhih i nagluhih osoba u odnosu na druge osobe s invaliditetom umanjena.

– Ako nemate kaznene odredbe onda se zakon i ne primjenjuje, već postoji da bi država mogla ‘obogatiti’ izvještaj koji dostavlja Komitetu o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih nacija – istakla je.

Zakonom, dodala je Proho, propisuje se pravo gluhih osoba na upotrebu znakovnog jezika u BiH i pravo gluhih osoba na informiranje njima prilagođenim tehnikama, te opseg i način ostvarivanja prava na tumača znakovnog jezika radi ravnopravnog uključivanja gluhih osoba u životnu i radnu okolinu, kao i u sve oblike društvenog života, s jednakim pravima i pod jednakim uvjetima, te s jednakim mogućnostima kakve imaju osobe bez oštećenja sluha.

Zakonom se propisuje ko može biti tumač znakovnog jezika te Registar tumača znakovnog jezika kojeg vodi Ministarstvo pravde BiH, kao i formiranje Komisije za znakovni jezik.

Naglasila je da je Komisija imenovana te da su imali su rok od šest mjeseci da donesu potrebne akte, ali da se nikada nisu sastali.

– Svi smo se ponadali da će se pitanje prava gluhih i nagluhih osoba riješiti usvajanjem zakona na državnom nivou, jer je to jedina kategorija osoba s invaliditetom koji ne ostvaruju pravo na tuđu njegu i pomoć i Zakonom je država konačno stavila do znanja da im je potrebna takva pomoć – istakla je.

Kaže da problem predstavlja i način pokrivanja troškova rada i usluga tumača znakovnog jezika, jer je Zakonom predviđeno institucija koja pozove tumača snosi troškove.

– Izuzev suda, to se nigdje ne provodi i teret troškova snose gluhe i nagluhe osobe. Ako je država zakonom priznala pomoć u ostvarivanju prava, jer niko nije htio da bude gluh – pojasnila je.

Proho je istakla da u BiH trenutno ima oko 25 tumača znakovnog jezika, koje su obično djeca gluhih roditelja ili su se udale za gluhu osobu, pa su iz silne ljubavi savladali znakovni jezik.

– To definitivno nije dovoljno, i nekada moramo odbiti neku gluhu osobu ili instituciju, jer fizički ne možemo stići – istakla je.

Proho već dugi niz godina radi u Udruženju za gluhe Kantona Sarajevo, koje lobira i zagovara prava gluhih i nagluhih osoba. Zvaničan datum osnivanja Udruženja gluhih Kantona Sarajevo je 1952.god. na sjednici Upravnog odbora Saveza gluhih BiH, kada je doneseno rješenje o osnivanju Gradsko-sreskog odbora Saveza gluvih Sarajevo.

Proho naglašava da je to najstarije udruženje gluhih na području Bosne i Hercegovine i da sudjeluje u organizaciji i razvoju svih oblika društvenog života i sistema brige za gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe, kako bi oni, na odgovarajući način ostvarili svoja prava i obaveze, a sve u području zaštite općih ljudskih prava.

Tokom desetljeća postojanja, Proho tvrdi da je Udruženje mijenjalo nazive i metodologije rada, ali da su potrebe gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba ostale uglavnom iste.

Naglasila je da unutar Udruženja postoje aktivi mladih, žena i penzionera te da u okviru kulturno-umjetničkog društva djeluju dramska, pantomima, likovna, plesno-ritmička, recitatorska i folklorna sekcija.

– Pandemija je sve poremetila i ne možemo se okupljati, nošenje maski predstavlja veliki problem za gluhe i nagluhe osobe, jer ‘čitanje s usana’ je jedan od načina njihove komunikacije – istakla je.

Kaže da okupljaju članove od par godina, pa do onih koji su duboko zagazili u treću životnu dob te da  znaju mnogo toga o svojim članovima.

Proho naglašava da svi tvrde da su empatični i spremni da pomognu bilo kome, posebno osobi s invaliditetom.

– Ali u praksi je to drugačije, jer ljudi gube strpljenje. Gluhoj osobi bi tok nekog razgovara kojeg ona ne može da prati, prepričali jednom ili dva puta, a treći put bi već izgubili strpljenje. Zbog toga se gluhe i nagluhe osobe povlače u svoju zajednicu jer su tu najsigurniji, a društvo ih smatra ‘čudacima’, iako smo mi ti koji su čudni – zaključila je Proho u razgovoru za Fenu.