SAD i Rusija u sirijskom zveckanju oružjem

SAD i Rusija u sirijskom zveckanju oružjem

Sjedinjene Američke države su saopštile da su “sve opcije na stolu” kada je riječ o odgovoru Zapada zbog navodnog napada hemijskim oružjem u Siriji.

Portparolka Bijele kuće Sarah Sanders izjavila je novinarima da nije donijeta konačna odluka o vojnim napadima te dodala da SAD smatraju Rusiju i Siriju odgovornom za taj incident.

Vijeće za nacionalnu sigurnost SAD sastaće se danas, dok premijerka Velike Britanije Theresa May poziva na sastanak vlade. Premijerka May spremna je da se vojska Velike Britanije pridruži vojnoj akciji u Siriji, bez prethodne saglasnosti parlamenta, javlja BBC.

Trump: Stižu rakete

Prethodno je američki predsjednik Donald Trump tvitnuo da bi se Rusija trebala pripremiti za rakete koje će biti ispaljene na Siriju, kao odgovor na napad u blizini Damaska tokom vikenda. Viši ruski zvaničnici su zaprijetili da će odgovoriti na bilo kakav američki napad.

Vlada predsjednika Bašara al Asada, koju podržava ruska vojska, negira da stoji iza hemijskog napada na grad Duma, piše BBC. ​

U jednom od svojih tvitova Trump je napisao: “Rusija je obećala da će srušiti svaku raketu ispaljenu na Siriju. Spremi se, Rusijo, jer stižu nove i lijepe, a i ‘pametne’ su. Ne biste trebali biti partneri sa životinjom koja ubija plinom ljude i uživa u tome!”, poručio je.

Šta će se dalje dešavati?

Američki predsjednik Donald Trump je otkazao svoj prvi službeni put u Latinsku Ameriku kako bi se mogao fokusirati na Siriju. Ta odluka ukazuje na to da bi američki odgovor mogao uključivati i veću vojnu operaciju od ograničenog napada, izjavila je za BBC Barbara Plet Usher u Washingtonu.

Ipak najveća polemika se vodi o ulozi bivšeg predsjednika Baracka Obame u ratu u Siriji. Nakon što je Trump svog prethodnika zbog toga što nije preduzeo odlučnu akciju u Siriji prije nekoliko godina, bivša državna sekretarka Madeleine Albright izjavila je da želi da Obama objasni koja je “crvena linija” za sirijskog predsjednika.

Kako prenosi Newsweek, Albright, koja je od 1997. do 2001 godine obavljala funkciju državne sekretarke, rekla je da se ne slaže sa Trumpovom kritikom Obame. Ona se, ujedno, nije složila ni sa odlukom Obame da ne pokrene vojnu akciju protiv Asada nakon što je sirijski lider upotrijebio hemijsko oružje protiv svog naroda.

“Voljela bih da je Barack Obama pritisnuo crveno dugme, a ja sam lično poželjela da smo prošli kroz to”, rekla je Albright i dodala: “Međutim, ono što se desilo jeste da je Barack Obama tražio podršku Kongresa, jer nije želio da nešto uradi izvan zakona, a onda Kongres to nije podržao.”

Newsweek podsjeća da je 2012., godinu dana nakon što je počeo krvavi rat u Siriji, Obama rekao da će upotreba hemijskog oružja opravdati američku vojnu akciju na Bliskom istoku, rekavši da bi takav potez označio “crvenu liniju”. Ali kada je predgrađe Damaska pod kontrolom pobunjenika pogođeno gasom sarin u napadu koji je ubio oko 1.500 civila, Obama je odlučio da sačeka sa odlukom o napadima i zatraži odobrenje od Kongresa. I Kongres i veliki broj američke javnosti bili su protiv intervencije SAD u Siriji.

Taj list prenosi i da je u tom trenutku, tada magnat nekretnina Donald Trump, takođe, na Twitteru pozvao Obamu da ne pokrene vojnu akciju. “Ako Obama napadne Siriju i nevini civili budu povrijeđeni i ubijeni, on i Amerika će ostaviti loš utisak!”. Newsweek ocjenjuje da je skoro pet godina kasnije, predsjednik Trump promijenio ploču. U subotu večer stigle su vijesti iz Sirije da je izvršen još jedan napad hemijskim oružjem u predgrađu Damaska. Trump je odmah izjavio da će napadači platiti cijenu. On je također napao Obamu zbog toga što ranije nije riješio problem: “Da je predsjednik Obama prešao svoju crvenu liniju, sirijska katastrofa bi već davno završila! Životinja Asad bi bio historija!”

Siriji ne smije biti dozvoljeno da normalizuje upotrebu hemijskog oružja

Upotrebom hemijskog oružja , ali i reakcijama Trumpa i Obame na to, bavi se i Financial Times. U tekstu tog lista podsjeća se da je režim Bašara al-Asada najvjerovatnije opet koristio hemijsko oružje u Dumi. Financial Times ocjenjuje da to nije iznenađenje, ali se i podsjeća na prethodni sličan napad u Khan Sheikhounu prije godinu dana koji je natjerao američkog predsjednika Donalda Trumpa da ispali 59 raketa Tomahavk na sirijsku vazdušnu bazu. List ocjenjuje da je to bio snažniji odgovor od onog Obaminog u augustu 2013. godine, nakon što je režim Asada prešao ono što je tadašnji američki predsjednik postavio kao “crvenu liniju” i ubio oko 1.400 civila u napadu gasom sarin u istočnoj oblasti Guta.

U suštini stvari, u ratu koji je ubio oko pola miliona ljudi i raselio oko polovine stanovništva, najveće masakre izvršili su sirijski bombarderi iz Asadovog režima, kao i raketni i artiljerijski napadi koji su izvršavani bez konkretnog cilja. Broj žrtava od hemijskih napada je vjerovatno mali, u odnosu na ove druge napade, konstatuje Financial times.

U tekstu se dodaje da SAD i Evropa nemaju kredibilitet, kao i da su oštre riječi Trumpa i, kako ih list naziva, turbo tvitovi promjena smijera igle u kompasu. Zaključuje se riječima Roberta Forda, bivšeg američkog ambasadora u Siriji, koji sada radi u Institutu za Bliski istok u Washington: “Jednokratni napadi, čak i oni veliki, neodgovarajući su za odvraćanje sirijske Vlade koja testira mogućnosti i prelazi u esklaciju kada god je to moguće”. Jedno je sigurno, obrazac ne može biti jasniji.

Tri loše američke mogućnosti u Siriji

O vazdušnim napadima kao opciji koja se najviše razmatra piše i Max Fisher kolumnista The New York Timesa. Ono s čim bi se Amerikanci mogli suočiti, željeli to oni ili ne, je realnost da se neki problemi ne mogu riješiti jeftinim rešenjima s niskim rizikom na koje su se navikli u kratkom periodu američke globalne hegemonije nakon hladnog rata. Čini se da je nemoguće da nešto može biti iznad lakog američkog rešenja, tako da problem mora biti to što predsjednik nema dovoljno volje ili odlučnosti da jasno utvrdi to riješenje.

“Za one koji žele vojni odgovor, pitanje je jednostavno: možete li mi reći bilo kakav praktični odgovor bez potpune invazije koji bi to mogao spriječiti?”, rekla je Emma Ashford, analitičarka Instituta Cato na Twitteru, pozivajući se na dalje hemijske napade.

Da bismo to shvatili, pomaže ukoliko razdvojimo moguće američke odgovore u tri kategorije, od kojih se svaka odnosi na teške probleme koji su vezani za sirijski rat. Kategorija broj jedan mogla bi se nazvati vrstom ograničenih, kaznenih napada, pritisku kojem je Obama bio izložen i koje je izveo Trump prošle godine, navodi autor teksta.

Takva akcija bi trebalo da umjereno kazni Asada ili da pošalje poruku da buduća upotreba hemijskog oružja neće biti tolerisana, smatra on. Istovremeno, cilj je da se izbjegne svaki rizik promjene toka rata, što bi moglo dovesti do neočekivanih pravaca – kao što je uplitanje SAD u veći sukob, ili rušenju sirijske vlade, koja bi, pak, mogla proširiti haos rizikujući milione života.

Međutim, dosadašnji napori za ovakvom vrstom napada nisu uspeli iz dva razloga. Prvo, oni ne mijenjaju Asadovu računicu zato što je za njega ovaj rat stvar ličnog i nacionalnog opstanka. Ako vjeruje da je hemijsko oružje neophodno za njegov opstanak, on će ga koristiti i napustit će takvu ideju samo ako se pojavi neka prijetnja veća od koristi koju on vidi u hemijskim napadima. Za to je potrebna egzistencijalna prijetnja, koju Sjedinjene Države nisu spremne nametnuti zbog rizika.

Drugo, Asadovi ruski i iranski saveznici lako mogu da mu pomognu da apsorbuju štetu nametnutu takvim napadima. Ako Sjedinjene Države bombarduju drugu sirijsku cestu, ruski potpisnici mogu jednostavno asfaltirati novu. To nije baš promjena igre za njega, piše The New York Times.

Kategorija broj dva bi mogla opisati politike koje je favorizovao Obama: akcije koje rat za Asada čine skupljim – naoružavanje antivladinih pobunjenika, na primjer, kako bi se izvršio pritisak na lidera Sirije da ispuni američke zahtjeve.

Problem sa ovom strategijom jeste to što su ruski i iranski saveznici Asada sposobni da reaguju, odgovore i čak premaše bilo koju američku ponudu. Rusija i Iran jednostavno mogu učiniti više, što im daje kontrolu nad onim što vojni planeri nazivaju “ljestvicom eskalacije”.

Kategorija broj tri bi bili napadi koji prevazilaze ono što Rusi i Iranci mogu učiniti, što će vjerovatno značiti ili potpunu intervenciju ili napade koji egzistencijalno ugrožavaju sirijsku vladu. Ovi napadi bi bili dovoljni samo ako bi namjerno stvorili jedan od dva rizika koja su Sjedinjene Države nastojale da izbjegnu. Prvi rizik je urušavanje sirijske vlade, što će pogoršati sirijsku patnju dovodeći milione života u haos i najvjerovatnije produžiti rat. Drugi rizik je direktni sukob vojske s Rusijom, nuklearno naoružanom silom, s mogućnošću rasta neprijateljstava na Bliskom Istoku i Istočnoj Evropi, dovodeći milione nesirijaca u opasnost.

Zašto postoji takva podrška za politiku koja je već očigledno propala?

Istraživanje Sarah Kreps i Sarah Maxey, političkih naučnica na Univerzitetu Cornell i Univerzitetu u Pensilvaniji, otkrili su da Amerikanci osjećaju moralnu obavezu pomoći žrtvama – i pružiti tu pomoć u vidu vojne akcije. To može dovesti do toga da Amerikanci podržavaju naizgled neprikladne politike – poput spašavanja ratnih izbjeglica bacanjem bombi.

Ali, nije riječ samo o glasačima. I u Washingtonu je došlo do neobičnog revizionizma ranijih napada koje je odobrio Trump, u smislu da se tražilo objašnjenje zašto su napadi proizveli malo opipljive koristi.

Kako je rečeno, ti udari nisu uspeli samo jer SAD nije pravilno iskoristio moć koju su stvorili napadi, zaključuje kolumnista The New York Timesa.