Bosna i Hercegovina nalazi se pred jednim od najvažnijih infrastrukturnih projekata u posljednjih nekoliko decenija – izgradnjom Južne plinske interkonekcije. Riječ je o projektu koji bi trebao promijeniti način snabdijevanja gasom u zemlji, smanjiti ovisnost o jednom dobavnom pravcu i otvoriti vrata novim energetskim izvorima. Ipak, iza tehničkih detalja krije se mnogo šira priča o geopolitici, interesima velikih sila i unutrašnjim političkim odnosima.
Put gasa
Južna interkonekcija predstavlja gasovod koji će povezati Bosnu i Hercegovinu, tačnije rečeno zapadni dio Hercegovine, sa gasnim sistemom Republike Hrvatske, a time i s evropskom energetskom mrežom. Planirana trasa vodi od mjesta Zagvozd u Hrvatskoj, preko Posušja, Tomislavgrada, Kupresa, Bugojna i Travnika, uz dodatne krakove prema Mostaru, Širokom Brijegu, Livnu i drugim gradovima.
Spominje se i planirani pravac prema Tuzli, čime bi se omogućilo snabdijevanje industrijskih i urbanih centara u sjeveroistočnom dijelu naše zemlje.
Za razliku od dosadašnje situacije, gdje Bosna i Hercegovina gotovo u potpunosti zavisi od ruskog prirodnog gasa koji dolazi preko jednog pravca, Južna interkonekcija otvara mogućnost snabdijevanja gasom iz više izvora.
Prije svega, riječ je o prirodnom gasu koji bi dolazio putem LNG terminala na otoku Krku u Hrvatskoj. Taj gas se doprema u tečnom stanju iz različitih dijelova svijeta – uključujući Sjedinjene Američke Države, Katar i druge proizvođače – a zatim se u Evropi vraća u gasovito stanje i distribuira dalje. Na taj način BiH bi dobila pristup globalnom tržištu gasa, umjesto oslanjanja na jednog dobavljača i tu dolazimo do ključnih pitanja.
Koliko je ovo uopšte isplativo za građane BiH koji će dobiti priliku da koriste ukapljeni gas?
Iskustva iz evropskih zemalja koje su se olako odrekle jeftinog ruskog plina govore da su „novi“ gas plaćali višestruko skuplje! O tome se naravno ništa ne može pročitati u strogo kontrolisanim medijima glavnog toka.
Diversifikacija
Glavni razlog izgradnje Južne interkonekcije jeste diversifikacija izvora snabdijevanja. Drugim riječima, cilj je smanjiti energetsku zavisnost i povećati sigurnost isporuke gasa.
U proteklim godinama pokazalo se koliko je rizično oslanjati se na jedan pravac snabdijevanja, posebno u kontekstu globalnih političkih kriza i sukoba. Novi gasovod omogućio bi stabilnije snabdijevanje, ali i potencijalno konkurentnije cijene.
Osim toga, projekat ima i ekonomsku dimenziju – razvoj gasne infrastrukture otvara prostor za nove investicije, industrijski razvoj i smanjenje zagađenja kroz prelazak s čvrstih goriva na gas. To su neka od objašnjenja koja hvale ovaj projekat, no da li je to zaista baš tako. Ili se radi o jednostavnom iscrtavanju budućih energetskih granica? Da jedan dio naše zemlje „pripadne“ američkom energetskom interesu, a drugi kao i do sada ruskom?
Politički konsenzus
Eklatantan primjer da u našim političkim krugovima baš i ne živi suverenitet, te da uglavnom slušaju ono što im pojedine velike sile kažu, jeste da su bh. političari, uprkos brojnim nesuglasicama u drugim oblastima, relativno brzo usaglasili potrebne odluke za pokretanje ovog projekta.
Saglasnosti su donesene na različitim nivoima vlasti, od Vijeća ministara do entitetskih institucija, čime je otvoren put za realizaciju projekta. Ovakav nivo saglasnosti rijetko se viđa kada su u pitanju veliki infrastrukturni projekti u BiH. Razlog za to leži u snažnoj međunarodnoj podršci, prije svega Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, koje ovaj projekat vide kao dio šire strategije smanjenja energetskog utjecaja Rusije u regionu.
Prostije rečeno, veliki su naredili malim da izglasaju sve što treba kako bi oni mogli na teritoriji naše zemlje graditi nešto što će im donijeti veliku korist. Mnogima nije poznato, ali ovaj infrastruturni projekat će graditi američke firme. Naše kompanije moguće je da će dobiti podizvođačke poslove, no u konačnici je jasno ko će iz svega izvući najviše koristi.
Američki interes i šira slika
Južna interkonekcija nije samo infrastrukturni projekat – ona je dio šire geopolitičke strategije. Sjedinjene Američke Države već godinama podržavaju razvoj LNG infrastrukture u Evropi kako bi osigurale alternativne pravce snabdijevanja.
U tom kontekstu, povezivanje BiH na LNG terminal na Krku ima i politički značaj, jer jača veze zemlje sa zapadnim energetskim sistemom. Kažu da za Bosnu i Hercegovinu to znači veću energetsku sigurnost, ali i snažnije vezivanje za zapadne partnere.
Ono što se nikako ne spominje je cijena ovog gasa!? Koliko ćemo u budućnosti plaćati ovaj ukapljeni gas u odnosu na dosadašnji ruski? Ako se zna da je ova tehnologija i distribucija skuplja, može se očekivati i da za bh. građane koji budu prikačeni na nove gasovode i cijena bude viša.
Kažu da bi širenje gasne mreže moglo omogućiti veću upotrebu gasa u domaćinstvima, industriji i javnim institucijama, što bi doprinijelo i smanjenju zagađenja zraka.
Da li se u toj računici nalazi i TK? Spominje se da će kraj južne interkonekcije ići i od Kladnja ka Tuzli. Znači li to da bismo u budućnosti i mi na ovim prostorima mogli biti korisnici ukapljenog gasa? Da ćemo kroz dekarbonizaciju i zatvaranje rudnika u dogledno vrijeme preći isključivo na korištenje novih energija?
Južna interkonekcija predstavlja veliki iskorak za BiH u energetskom smislu. Ipak, ostaje pitanje da li će ovaj projekat u potpunosti donijeti očekivane benefite ili će otvoriti nova pitanja zavisnosti – ovaj put od globalnog tržišta i političkih saveznika.
Jedno je sigurno: riječ je o projektu koji će dugoročno oblikovati energetsku i političku budućnost zemlje. Takođe će je na izvjestan način i podijeliti na dvije energetske sfere. Bilo kako bilo, računi će se morati plaćati, a koliki će oni biti u budućnosti građani će saznati kada impristignu na kućne adrese.
J. Jeremić
