DUBOKO DISANJE: Šta nam se ovo dešava?

Da je neko zlonamjeran u nekom podzemnom budžaku zamislio, pripremio i izveo ta tragične, mučne i obeshrabrujuće događaje – požar u Domu penzionera u Tuzli, policijske službenike u skandaloznom pedofilskom iskorištavanju maloljetnica, nove primjere femicida s ubistvom mlade žene u Mostaru… – bilo bi dovoljno za ozbiljnju zabrinutost i očajničko ponavljanje pitanja iz naslova ove kolumne, ali ne i za prihvatljiv odgovor, koji ćemo, izgleda, još čekati

OPRAVDALI ILI NE to što se Skupština Tuzlanskog kantona tek tri sedmice od otkrivanja skandala sa umiješanošću policijskih službenika u trgovinu ljudima i seksualno iskorištavanje dvije maloljetnice, štićenice tuzlanskog Doma za nezbrinutu djecu, te dvije sedmice nakon tragedije u Domu penzionera i njenih 17 žrtava, sastala i donijela razumne zaključke, ne možemo se oteti utisku da je sistem, i ovog puta, bio u indikativnoj zadršci. Pri tome, opetuje se licemjerni obrazac: sistem se napada, naziva rasutim i neefikasnim, a zaboravlja se da sistem nije nešto neuhvatljivo, što je palo s  neba – već su to ljudi, s imenima i prezimenima, u institucijama i na adresama koje ga čine onakvim kakav je.

Bio sam na sjednici Skupštine TK i zaista se nema šta prigovoriti načinu na koji su ove dvije tragična tuzlanske (i kantonalne) teme razmatrane. No, i tom prilikom, a i inače u reakciji javnosti – pogotovo uz zločinačko mostarsko ubistvo Aldine Jahić, žrtve raspamećenog Anisa Kalajdžića – javni prostor je mnogo više preoran mudrovanjem, presipanjem iz šupljeg u prazno i poplavom “stručnog” tumačenja naših (ne)prilika, nego racionalnim, prihvatljivim i realno izvodljivim potezima, koji bi, najzad, išli ka bavljenju uzrocima, a ne samo posljedicama. Tog drevnog, naopakog običaja se i dalje držimo i, kako stvari stoje, teško da ćemo ga se lako odreći.

TO ŠTO SE u međuvremenu apeluje na zakonodavce da pooštre  važeće propise, posebno sankcionisanja krivičnih djela femicida i odnosa prema djeci, ženama i starijim osobama, jeste jedan od načina i puteva za pomak. Ali, kad se zna u kakvom društvu i u koliko zagađenoj klimi živimo, uz višedecenijski etnonacionalizam, monolite etničke tabore, političku i amoralnu iščašenost ove zemlje i, konačno, višegodišnje inate, kaprice i simptome psihopolitičkog poremećaja onih od kojih zavisimo, čiji smo taoci i kojima bi trebalo da vjerujemo u priči o evropskoj budućnosti – prostor za optimizam i za očekivanje promjena se svodi na otužan minimum. Ili, još češće, na nulu.

U sjenci te nule kuburimo manje-više svih ovih trideset poratnih godina. Onaj ko to ne vidi ili neće da vidi, morao bi se zamisliti i nad sobom i nad onima do kojih mu je stalo. Jer, opštevažeći opaki princip – otuđenosti, brige samo za sebe i dominacije sebičnosti u odnosu na druge, bezosjećajnost i izostanak empatije za one kojima je pomoć potrebna, plus sve teže ekonomske j socijalne prilike, u kojima je javna tajna da više od polovine ljudi u ovoj zemljici živi na rubu egzistencije – ni izbliza još nije alarm za vlast, a i za one koji su iz svijeta ovdje instalirani za to da nas uljude, kao motiv da se uozbilje i daju priliku razumu, pravičnosti, pravnoj državi, redu i zakonu.

DAKAKO, OVO JASNO zvuči kad se ovako napiše. Ali, kad se uroni u stvarni život svakog od nas, slika je posve drukčija. Uz to što smo obilno izloženi cunamiju redovnih informacija o tome kako se, praktično svakog dana, pokazuje koliko nazadujemo, još gore i važnije je to što smo se prećutno, s malim izgledima za to da osvane masovniji bunt zbog onoga što nam se radi, pomirili s tim da su kod nas stručnost, znanje, sposobnost i kompetentnost – odavno ustupili mjesto stranačkoj podobnosti, korupciji, nepotizmu, vezama i uticajima, uz tragično afirmisano načelo da je važnije koga znaš, nego šta znaš i umiješ.

Kad se, uz sve to, ustvrdi – i ovako, iz novinarskog ugla – da je prostor za vjerovanje u skorije bolje maksimalno sužen, ne bi trebalo biti sumnje u to da u nas ipak možda ima dovoljno onih koji su kadri, spremni i koji znaju zasukati rukave i poturiti leđa pod ono što se traži, a što se najsažetje zove pravnom državom, uređenim sistemom, radom sposobnih, poštenih, ozbiljnih, stručnih i nacionalizmom nezatrovanih, umjesto onih koji su zalutali u vrijeme i prostor i koji nas ovoliko skupo koštaju.

Dok to čekamo, odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta se nudi u blijedoj varijanti očekivanja da se sa strahom i zabrinutošću, i kad toga nismo svjesni, zapitamo ko je i šta je sljedeće, gdje, kako i u kom tragičnom obliku će nas to zadesiti?