Dvodnevna martovska sjednica Predstavničkog doma ParlamentaFederacije BiH bila je uobičajeno dramatična ne zbog usvajanja nekih važnih ekonomsko-finansijskih propisa (najzad!), već zato što je smijenjen predsjedavajući Doma Dragana Mioković i što se pokazalo da, kad treba kidisati na aktuelnu vlast, nema razlike između opozicije i dijela vlasti u vidu HDZ-a (HNS-a), koji Miokoviću nikako nisu mogli, i nakon izvinjenja, oprostiti nesmotrenu izjavu o žrtvama Blajburga, ali ni propustiti priliku za to da poruče aktuelnoj vlasti da preostalih šest mjeseci mandata – ne može mirno spavati.
ONAKO KAKO JE očekivano, jer su dva mjeseca bili nabrušeni i uporni, poslanici (njih 20) hrvatskog bloka u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH – HDZ, HDZ 1990, HNP i poslanik HSS Mario Karamatić i HRS-a Slaven Raguž – okončano je ono što je bilo neizbježno: sa 58 glasova za (dovoljno je bilo 50), poslanici su, pod okriljem noći, u četvrtak, 12. februara, smijenili čelnika Doma Dragana Miokovića. Povod je, na prvi pogled, bila njegova krajnje nesmotrena izjava o tome da je “malo Hrvata ubijeno u Blajburgu”, što su poslanici iz reda Hrvata odmah pretvorili u zahtjev za njegovu detronizaciju. Na drugi i svaki idući pogled, međutim, upornost u tom zahtjevu pojačalo je Miokovićevo promptno javno izvinjenje.
To, ispašće, predstavlja pravi razlog. Jer, u ovoj zemlji, prvo, nema navike da se ljudi iz vlasti i politike izvinjavaju za ono što pogrešno, nesmotreno ili naopako kaže i urade, a drugo – Miokovićev potez je zaprijetio narušavanjem te tradicije, pa su se u toj prijetnji mnogi iz politike mogli naći i osjetiti ugroženima. U tom okviru novog preoravanja federalne političke scene, neko je morao biti žrtva. Tačnije: morao je platiti cijenu za pokušaj da naruši uobičajen, ma koliko iščašen način rada, ponašanja i funkcionisanja vlasti.
U SVEMU TOME, naravno, Miokovićev slučaj je tek vrh ledenog brijega. Suština je u prilici, koju je opozicija jedva dočekala, da se opetuje stav prema ”nametnutoj vlasti Federacije” i da se iskoristi zgodna prilika za to da se ona uzdrma. Uspio je u tome opozicioni blok SDA, DF i Stranka za BiH, koji se pridružio onoj 20-članoj poslaničkoj reprezentaciji Hrvata u Miokovićevom podvrgavanju dejstvu “katil fermana”. Sve je, dakako, urađeno smišljeno i bez imrovizacije i slučajnosti. Cilj je bio protresti vlast, čija većina u Parlamentu je odavno na ivici stabilnosti, a onda i poslati poruku, koja ima snažan predizborni šmek.
Prateća pitanja, kad se već nema prostora za sumnju u to da vlasti Federacije stalno prijeti opasnost da bude poljuljana i, u krajnjem slučaju, srušena (pomnožena s nulom), vjerovatno nikad neće dobiti odgovor. Pogotovo ne ono koji se odnosi na to kako će vlast izgledati i raditi u preotalih šest mjeseci mandata. Najprije, kako će se odvijati navodno stabilan odnos u vladajućoj koaliciji, kad ju je, eto, hrvatski blok uzdrmao smjenom čovjeka iz Naše stanke? Zatim, kako će se dalje odvijati odnosi u okviru trojke, jer su poslanici SDP-a, koji se smatra trojkinim liderom, bili uzdržani prilikom glasanja o Miokovićevoj smjeni (izuzev Tuzlaka Kadrije Hodžića, koji je bio protiv), što je izazvalo reakciju – da SDP ne želi negativne efekte u odnosima i prilikama u Vladi Federacije? Konačno, važno je i pitanje visine cijene obezglavljenosti Predstavničkog doma, a i ishod zatjeva za smjenu Mladena Boškovića, dopredsjednika Doma, kako bi se spriječilo da HDZ ima čelnika u oba paramentarna doma, odnosno u vrhu Federacije BiH.
KADA SE OVOME doda vrlo izvjesna faza ”praznog hoda” u aktivnosti Parlamenta, s jedne, i mogućnost da se njegova većina promijeni, pa da dobijemo kohabitaciju – jednu većinu u Vladi, a drugu u Parlamentu, s druge strane, onda imamo dovoljno razloga za to da podvučemo tezu iz naslova ove kolumne – da Federacije ima na raspolaganju dovoljno onih, koji bi joj vlast rado ne samo poljuljali, već i srušili. Čak i onda kada se, u principu, to ne preporučuje pola godine prije izbora.
To, naravno, ne mora biti ni realno, ni izvjesno. Ali, moralo bi biti na radaru onih koji su u vlasti, koji tvrde da je ona uspješna i koji se nikako ne mogu (ne smiju) oglušiti o neke nove potvrde ponašanja i federalne koalicije u stilu rogova u vreći. Uz ispade, šovenske izjave i nepojmljive laži, zajedno s uvredama i sličnim niskim udarcima, koje smo opet čuli u Parlamentu i kojima je javnost dodatno uznemirena, zbunjena i uplašena. Poput, recimo, mazohističko-rasističke izjave Marija Karamatića da bi oko Dragana Miokovića “trebalo napraviti sanitarni koridor” (?!) ili tvrdnje Slavena Raguža, u okviru rasprave o posve drugoj temi, da se HVO tokom rata u našoj zemlji “borio protiv Hamasa i Hezbolaha” (?!).
Zlatko Dukić
