“Žrtve zlostavljanja ne smiju biti osuđivane jer nisu progovorile ranije”

"Žrtve zlostavljanja ne smiju biti osuđivane jer nisu progovorile ranije"

Bosna i Hercegovina je Konvenciju Vijeća Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualne zloupotrebe ratifikovala 27. septembra 2012. godine i obavezala se da istu primjenjuje.

Konvencija, u članu 3, pod pojmom “dijete” definiše “svaku osobu starosne dobi ispod 18 godina”, a pod pojmom “žrtva” označava “svako dijete podvrgnuto seksualnom iskorištavanju i seksualnoj zloupotrebi.” Djela, koja svaka država potpisnica ove konvencije mora procesuirati, su: seksualno zlostavljanje, dječja prostitucija, dječja pornografija, učešće djeteta u pornografskim predstavama, zavođenje u cilju seksualnog iskorištavanja, prisustvo djeteta nekom obliku seksualne aktivnost  itd.

Kada je riječ o seksualnom zlostavljanju, ono podrazumijeva seksualne aktivnosti odrasle osobe sa djetetom, kao i slučajeve kada je dijete navršilo starosnu dob za stupanje u seksualne odnose, a odrasla osoba koristi prinudu (silu, prijetnje), zloupotrebljava položaj povjerenja i autoriteta, ili iskorištava posebno ranjivo dijete.

Djeca, žrtve seksualnog zlostavljanja, ali i drugih oblika seksualnog iskorištavanja, imaju pravo da svoj bol zadrže za sebe. Imaju pravo da ne razumiju šta im se desilo ili dešava; da nemaju snage i hrabrosti da to prijave i podijele sa drugima. Ali, kada progovore, prva reakcija društva ne smije da bude osuđivanje zato što to nisu učinile ranije. Takav stav ukazuje da ne razumijemo kroz šta žrtve prolaze i da nismo istinski spremni da ih podržimo. A da bi se djeca odvažila na taj korak, moraju znati da će im se vjerovati i da neće biti optužena da su ona kriva za to što im se desilo. Nažalost, upravo se to često dešava.

Neka seksualna zlostavljanja počinju u ranom uzrastu, pa dijete često i ne zna šta mu se dešava. Kako su, gotovo uvijek, zlostavljači iz djetetovog okruženja, o kojima dijete često i ovisi, dijete ne mora da zna da je to što mu se dešava pogrešno. Kada to osvijesti,  kada zna da to ne želi i da se osjeća loše zbog toga što mu se dešava, najčešća osjećanja koja ima su krivica i sram.

Većina zlostavljane djeca poznaju svoje zlostavljače i sa njima provode značajan dio vremena, podaci su relevantnih svjetskih, ali i lokalnih istraživanja. Suprotno uvriježenom mišljenju o zlostavljačima kao lako prepoznatljivim, agresivnim ili osobama sa problematičnim ponašanjem, seksualni predator je, uglavnom, neko ko lako zadobija dječju pažnju i povjerenje, ali i povjerenje roditelja. To je osoba koja zbog porodične ili profesionalne orijentacije ima čest i lak pristup djeci, a nerijetko je uvažavani član društva.

U procesu suočavanja sa proživljenim, žrtva se, pored osjećaja krivice, često mora nositi sa niskim samopoštovanjem i samovrednovanjem. Javljaju se depresivnost, bezvoljnost, suicidalne misli, ali i pokušaji suicida. Često za sebe misle da su “prljavi”, da ne zaslužuju ljubav, da je njihovo tijelo bezvrijedno. Teško ostvaruju intimne veze. Čak i kada osvijeste procese koji im se dešavaju, za šta je potrebeno vrijeme i pomoć stručnog lica, ali iznad svega povjerenje u odrasle osobe iz njihove bliže okoline, žrtva i dalje dugo može da nosi krivicu i da misli da ne zaslužuje da joj se desi nešto dobro u životu.

Kada konačno smogne dovoljno snage da prihvati sebe i sve što joj se desilo ili dešava, vjerovatno najteži korak jeste suočavanje sa okolinom. Strah od nerazumijevanja i osude okoline su najznačajniji razlog zašto žrtva ćuti. Strah da će povrijediti one najbliže, strah da će nanijeti bol i patnju porodici, prijateljima, strah od toga da joj se neće vjerovati i da će se stalno propitivati da li je to zaista istina, može biti veći od bola i patnje, kroz koju prolazi sama, prije nego se odluči za prijavljivanje.

Uzimajući u obzir proračunatog zlostavljača, žrtvu sa slabim kapacitetima da se zaštiti,  sredinu u kojoj se još uvijek autoriteti ne preispituje, pitanje koje moramo postaviti sebi jeste: “Kome će se vjerovati: djetetu ili odrasloj osobi?” Odgovor je, nažalost, očigledan. Upravo zbog toga žrtve se teško odlučuju da prijave seksualno zlostavljanje i javno optuže zlostavljače. To moramo da promijenimo, jer svako dijete ili osoba u jednom trenutku može  biti žrtva seksualnog predatora. To će, ujedno, biti potvrda da smo kao pojedinci, ali i kao društvo dostigli onaj nivo civilizacijskog razvoja koji odgovara XXI vijeku, u kom živimo.

Piše: Sonja Stančić