Iz oštrog ugla: Politika u životu, život u politici

Iz oštrog ugla: Politika u životu, život u politici

(ILI: Zašto najčešće ne vidimo da nije problem u frazi o ”miješanju politike u život”, o „nepostojanju političke voilje“ u vezi s nekim  pitanjem i o ”politizaciji” neke životne oblasti, jer politika se mora baviti životom i onim što on nameće, već je problem u dobrom broju ljudi koji se u nas bave politikom, koji se odlikuju nesposobnošću i neznanjem, upropaštavaju sve čega se dohvate, a narodski rečeno – i nakovanj bi slomili, kad bi ga se dočepali?)

AKTUELNI ŠTRAJK DOKTORA medicine i stomatologije Federacije BiH (izuzev Kantona Sarajevo), koji je uspješno ”rasplamsan” i u Tuzlanskom kantonu, samo je jedan od kamenčića u prebogatom mozaiku naših poratnih dostignuća, koje bismo generalno mogli smjestiti u rubriku odnosa politike prema životu i o poziciji života u politici. Logično, misli se na politiku na naš, bosanskohercegovački, uredno višestranački, obaška „demokratski“ način. U čemu smo, ne zaboravimo, stekli iskustvo vrlo poučnog tipa, kako za nas i naše potomke, tako i za sve one koji bi se – dana-sutra, možda – poželjeli da od nas nauče kako ne treba raditi.

Uz prisustvu u štrajku medicinskog esnafa, izrazite političke mirođije su, samo u ovom času, neizbježno dominanatne i u priči o turbulencijama u be-ha pravosuđu, posebno kad je riječ o atmosferi u Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, pa u trakavici u vezi sa izmjenama Izbornog zakona, potom u traženim ustavnim promjenama, pa potresima u ekonomijii, uz aktuelan, odavno opravdan zahtjev za zakonskim regulisanjem plaćanja PDV-a, umjesto 10. dana u mjesecu, posljednjeg dana mjeseca, kako bi se, najzad, ukinula patološka odredba o tome da privrednici, praktično, kreditiraju državu plaćanjem PDV-a po ispostavljenom, a ne po naplaćenom računu…

VRLO ČESTO, VALJDA PO HO-RUK INERCIJI, ne samo da dobijemo osip ili slične metaboličke poremećaje od priča o tome kako se politika (čitati: ljudi koji su joj u nas protagonisti, akteri i ”izvođači radova”) u sve miješa, već na to površno odmahnemo rukom, ignorišući ili pojednostavljujući priču i, čak, tražeći alibi za promašaje, petljanja, paceraje u gluposti – baš mu tome što, eto, politika miješa prste u sve oko nas (?!). Kad je to tako, a skoro tri decenije je tako, nije čudo da je riječ o navici koja nam se odavno počela obijati o glavu. Zašto? Zato što se pravi nekoliko bitnih, nepojamno skupih previda.

Prvi je da se zaboravlja na to da politika, jednostavno, mora da se bavi životom. Neće se, valjda, baviti odnosima u svemiru i međugalaktičkim relacijama? Problem, zato, nije u odnosu politike prema životu i u njenom bavljenju životnim problemima, već u tome ko se sve poistovjećuje s politikom i ko se dočepao prilike za to da (obično monopolski) politički odlučuje i presuđuje. Drugi previd je u specifičnom tipu našeg višestranačja: kad se predlažu i, pogotovo, biraju ljudi na izborima, onda se i dalje mnogo više forsira podobnost, nago sposobnost, što se produbljuje kasnije – kad se osvoji vlast i kad se popunjavaju funkcionerske i rukovodilačke fotrelje. Konačno, treći previd je onaj koji se, opet zahvaljujući površnosti i uproštenosti našeg odnosa prama ovom fenomenu, svodi na to da krivce i odgovorne za sve tražimo u nekom drugom, u drugom stranačkom, nacionalnom itd. taboru, uz obligatno aboliranje (pranje ruku) našeg odnosa i minimiziranje naše greške.

AKO SE S OVIM MOŽEMO SAGLASITI, onda nastavak razmišljanja o ovoj temi nije, niti može biti problematičan. Naprotiv, onda se on očas usredsredi na činjenice, kojima ćemo obojiti vijesti koje i danas čujemo i vidimo na radiju i televiziji. Koju god životnu oblast ili temu da nam te vijesti danas i večeras ponude, ne smijemo se čuditi što tuknu na politiku i što odišu političkim aromama ili smradovima. To je, naprosto, nepisana (ali i napisana) zakonitost ili ono što bi se, prilično površnim zaključivanjem, moglo nazvati našom sudbinom.

Pri čemu, međutim, niko od nas ko se zove svjesnim, ozbiljnim i dobro informisanim, ne bi smio zaboraviti na to da “naša sudbina“ nije ni elementarna nepogoda, ni prirodna pojava, u vezi s kojom smo nemoćni i kojoj se treba pasivno podati. Ne, posve suprotno od toga: „naša sudbina“, pogotovo kad se radi o politici u životu i životu u politici, jeste ono što nas obilježava, sa čim se identifikujemo i sa čim se valja nositi – ako ne želimo da dopoustimo da do (njihove) besvijesti o nama odlučuju i „našom sudbinom“ gospodare oni koji se kod nas poistovjećuju s politikom, s političkom moći i neprikosnovenim gospodarenjem onim što jesmo i što želimo da smo.

I koji su nam se odavno – s časnim izuzecima, doduše –   više nego ubjedljivo predstavili kao nosioci titule nesposobnih i neznalica, jer su majstori da upropaste sve čega se dohvate. Narodski rečeno: i nakovanj bi polomili, samo da ga se dočepaju!

(Nezavisni.ba/Piše: Zlatko Dukić)