Federalna inspektorica koja je izdala rješenje o zatvaranju GIKIL-a: Sva naša inspekcijska upozorenja godinama su ignorisana

Federalna inspektorica koja je izdala rješenje o zatvaranju GIKIL-a: Sva naša inspekcijska upozorenja godinama su ignorisana

Federalna inspektorica zaštite okoliša Maida Bešlagić, koja je jučer Global ispat koksnoj industriji izdala rješenje o zatvaranju, kaže da su s ovim operaterom inspekcije vodile dugogodišnju borbu, kako bi ih potaknule na izvršavanje obaveza iz okolinske dozvole. Brojni prekršajni nalazi i rješenja nisu poštovani, zbog čega je GIKIL morao biti zatvoren. Na brojne propuste ove tvornice i nepoštivanje zakona BiH, inspektorica Bešlagić upozoravala je institucije BiH nekoliko godina.

Fejm: Gospođo Bešlagić, tokom Vaših istraga u GIKIL-u, šta ste sve uočili i je li uopće uvažavano Vaše mišljenje?

Bešlagić: Operatoru s okolinskom dozvolom propisane su mjere i obaveze, koje je trebao sprovoditi kako bi 2017. godine stvorio uslove za dobijanje nove okolinske dozvole. Čak i da nisam ništa napisala, a izvršeno je od 2012. godine minimalno 20 inspekcijskih nadzora i sačinjeno 20 zapisnika, operatoru je okolinska dozvola bila sasvim dovoljna da zna šta su njegove obaveze.

Pored zapisnika, izdavana su rješenja i prekršajni nalazi. Pokretani su prekršajni postupci i na kraju je pozvano Tužilaštvo kao institucija, koja će utvrditi da li operator vrši krivično djelo, jer po Zakonu o upravljanju otpadom Federacije BiH, članom 52. opisano je krivično djelo s kaznom zatvora za počinioce štete u okolišu. Ovakav slijed događaja ukazuje koliko je operator uvažavao moje mišljenje.

Fejm: U kakvim uslovima radnici rade?

Bešlagić: Dojam svih inspektora koji su dolazili u GIKIL je da operatora nije bilo briga za štetu koju nanosi ljudima i okolini. Uvjeti za radnike, posebno one radnike koji rade na teškim poslovima u pumparnici, na koksnim pećima, u opasnim pogonima benzola i katrana kao i na punjenju filera u fabrici „Azotara“ su na izuzetno niskom nivou. Ja nisam nadležna za inspekcijske nadzore iz oblasti zaštite na radu i nije mi poznato da im za rad treba bilo kakva dozvola koju bi mogli izgubiti. Stoga, sami možete zaključiti da ukoliko je prema okolišu odnos kakav jeste, a tu je potrebna okolinska dozvola za rad, šta se onda može očekivati prema radnicima i njihovoj zaštiti na radu. Mislim da su inspektori zaštite na radu imali iste probleme kao i moja inspekcija.

Fejm: Šta je značilo sve ovo što je GIKIL radio bez dozvole?

Bešlagić: U sistemu zaštite okoliša Federacije BiH, pravilnikom o pogonima i postrojenjima za koje je obavezna procjena utjecaja na okoliš i pravilnikom o pogonima i postrojenjima koji mogu biti izgrađeni i pušteni rad samo ako imaju okolinsku dozvolu, određuju se pogoni i postrojenja koji moraju imati dozvolu za obavljanje djelatnosti, a članom 4. tog pravilnika to važi za koksne peći znači suhu destilaciju uglja. Tu je napisano da su ti pogoni i postrojenja obavezni izraditi procjenu utjecaja na okoliš i dobiti okolinsku dozvolu. U ovom slučaju za GIKIL ovo znači da ne posjeduje dozvolu za rad i da je njegov rad nelegalan. To povlači obavezu da će inspekcija  raditi po zakonima ove države, koje svi moramo poštivati pa i GIKIL.

Također, GIKIL je i ranijim rješenjima koje sam izdavala mogao sebi napraviti bolje mogućnosti za dalji rad, ali s obzirom da je njihov odnos prema inspekcijama i obavezama iz okolinske dozvole bio potpuno ignorisan, ja sam već 2015.godine ukazivala svim organima, a  i samom GIKIL-u na propuste te je operator mogao očekivati ovakav scenarij. Potrebno je razjasniti da okolinska dozvola daje operatoru mogućnost da izvozi svoj proizvod u Europsku uniju sa dobijanjem okolinske dozvole, smatra se da će firma poštivati zahtjeve koji se nalaze u istoj, te da će voditi računa o okolišu, ljudima koji rade tu i ljudima u okolini. Čuli ste u medijima za neke firme za koje se otkrilo da su njihovi uposlenici radili u veoma teškim i neljudskim uslovima u 21.vijeku. Ta informacija je tu firmu dovela skoro do ruba propasti. Možete li zamiliti da neko ko kupuje željezo iz željezare Smederevo, koja isključivo koristi koks iz GIKIL-a, saznao za ponašanje operatora prema uposlenicima i prema okolišu, šta bi se desilo.

Ta informacija bi u lancu pokrenula mnoga pitanja, jer zašto  bih ja kao odgovoran građanin bilo koje zemlje željela da kupim neki proizvod u kojem se nalazi ugrađena nečija muka, bolest zbog loših uslova rada ili nečija bolest zbog direktnog lošeg odnosa firme, koja proizvodi koks koji se ugrađuje u željezo koje se kasnije ugrađuje u mašinu za veš ili mašinu za suđe. Svi odgovorni u našoj državi treba da se probude uključujući i nas inspekcije i svi trebamo učiniti sve da prvo postanemo država odgovorna za naše građane. Isključivost u bilo kojem smislu, gdje se na vagu stavlja hiljadu radnika GIKIL-a ili 150 000 ljudi koji žive u okruženju, neće nas dovesti do rješenja. Ovdje je potrebna pamet, kritički osvrt i racionalno razmišljanje.

Fejm:  Šta mislite hoće li GIKIL u budućnosti biti spreman na ulaganja?

Bešlagić: Ne bih iznosila mišljenje o tome hoće li ili neće početi ulagati, ali bih iznijela stav o načinu razmišljanja tamo pa vi sami zaključite. Ukoliko vam u bilo kojoj državi svijeta službeno lice, inspektor izda rješenje i naloži upravnu mjeru kako bi svoje poslovanje uskladili sa zakonom i dozvolom koju ste dobili  i vi ste tada svjesni propusta, jer ste dobili dokaz za to i nakon toga ne postupate po rješenjima inspektora, onda je moj stav takav da ta osoba ima opciju B, za koju je čvrsto uvjerena da će joj proći. O toj opciji ne bih kalkulisala jer može biti i u okvirima i van okvira zakona. Ovdje se cijela država stavlja na kušnju, svi pravosudni organi države, inspekcije, vlade, parlamenti Federacije i Tuzlanskog kantona, lokalna zajednica  jer se radi o 1000 direktno uposlenih i 4000 indirektno uposlenih ljudi, kao i o šteti koja se nanosi za 150 000 ljudi.

Federalna uprava za inspekcijske poslove radi samo po zakonu i to prema zakonu o upravnom postupku, zakonu o inspekcijama i materijalnim zakonima. Kod GIKIL-a ulaganja nakon dobijanja okolinske dozvole 2012.godine nikada nisu počela. Federalno ministarsto je imalo senzibilitet prilikom izdavanja okolinske dozvole GIKIL-u i prema zahtjevu za okolinsku dozvolu GIKIL se obavezao da će uložiti 111 miliona KM u zaštitu okoliša. U toj istoj okolinskoj dozvoli, Ministarstvo je, imajući u vidu težinu te industrije i veliki iznos za ulaganje, dalo mogućnost operatoru tada, 2012.godine, da svoju emisiju polutanata spusti u granične vrijednosti nakon 1. januara 2015. godine. Ukoliko je od 1. januara 2015. godine ovaj operator znao za svoje obaveze zbog inspekcijskih zapisnika koje sam mu dostavljala, a nije ih uvažavao možemo reći da je sasvim jasno o čemu se onda radi.

(Maja Nikolić – fejm.ba)