DUBOKO DISANJE-Za šta sve (ne) služi revizija

DUBOKO DISANJE-Za šta sve (ne) služi revizija

Piše: Zlatko DUKIĆ

Uz to što je očekivano uzburkala ionako rovite odnose i političku klimu u ovoj zemlji, odluka o aplikaciji za reviziju prersude Međunarodnog suda pravde u Hagu u procesu BiH protiv SR Jugoslavije (Srbije), na najočigledniji način igra i ulogu skidača maski, otkrivača svih karti s kojima se učestvuje u vlasti, demaskiranja licemjerja, bezborazluka i, čak, političke perverzije onih koji se – ni manje, ni više – kunu u Ustav, zakone i institucije sistema, a koliko juče ismijavali su se s njima i ignorisali čak i odluke Ustavnog suda

 

                                                                                                                                    

Kako vrijeme ide, kako se bliži famozni 26. februar i posljednji dan za predaju zahtjeva za revizijom presude Međunarodnog suda pravde u Hagu iz 2007. godine, i kako je sve veća i gušća prašina, podignuta tim povodom u našoj političkoj, ionako svestrano rovitoj svakodnevici – sve je jasnije da se osnovna tema, revizija sama, tiska u drugi plan, a na površinu izbijaju druge, ne manje važne i manje vopasne stvari. Odveć jednostavno i površno bi bilo kazati da se radi o uspješnom nastavku rata drugim sredstvima. To je ofucana fraza i ne govori dovoljno o onome što nam se ovih dana dešava.

Mnogo tačnije i važnije je što su na površinu isplivali dugo skrivani i zatomljavani, a taktički pripremani aduti, čiji tvorci su samo čekali povod, pa da se eksponiraju u punom „sjaju“. Pri tome se, naravno, najprije radi o oštrom sukobu bošnjačkog i srpskog dijela ovdašnjeg političkog establišmenta, s jedne, i o krajnje napadnoj, dakle znakovitoj (indikativnoj) pasivnosti, odmaknutosti ustranu i čekanju raspleta u taboru hrvatskog dijela političko-vlastodržačkog trougla naše zemlje, s druge strane.

 

Utako izmućkanom rasporedu taktika, snaga i lova na poene u svojim nacionalno-političkim stadima, nije teško raspoznati generalnu trase namjere da se ostvare sasvim konkretni i opipljivi ciljevi. U proteklim decenijama, osobito od rata dosad, dovoljno smo prekaljeni i dovoljno „opismenjeni“, pa iznenađenja, jednostavno, nema, niti može biti. Štaviše, toliko nam bride leđa, zuji u glavi i škripi u kostima, da, naprosto, većina nas odavno boluje od oguglalosti i na šta neočekivano. I od Banjaluke, i od reakcije tamošnje vlasti, i od bojkota i jednoglasnosti vlasti i opozicije RS-a, koji, kao po nevidljivoj komandi, unisono nastupaju kad se osjećaju ugroženi i kad – ni manje, ni više – odluče da stanu na branik spašavanja ustavnog poretka i golog opstanka države Bosne i Hercegovine.

Ta dioptrija i stil političkog nastupa i vokabulara, koji se posljednjih dana opetuje do usijanja, s te adrese bi bio, možda, i privlačan, kad se ne bi odvijao u ruhu odavno usavršenog licemjernog bezobrazluka i njegovog uzdizanja na pijedestal političke perverzije. Jer, kako drukčije nazvati pozivanje na Ustav i brigu za ustavni poredak – kad to čine oni koji su se do juiče sprdali s tim istim Ustavom, organizujući antiustavni referendum i obilježavajući antiustavne praznike i datume?

 

Pošto drukčiji izraz za takvo ponašanje ne postoiji u našem jeziku, logičan korak dalje, čak i u ovlašnoj analizi, jeste postaviti još neka pitanja. Na primjer: ako se diže kuka i motika protiv revizije presude, koja se odnosi na SR Jugoslaviju i na konkretan, dokazano zličinački ondašnji režim, na koji se odnosi i moguća revizija, zašto je ovdašnji srpski blok odlučio da bude advokat tog režima i, još više, zašto se on smatra time ugrožen? Znači li to da je istomišljenik i isto baždaren kao režim, koji je bio predmet tužbe BiH i eventualne revizije?

Odgovori na ova i slična pitanja, ne samo da su potrebni, već su i neizbježni – makar između redova svega onoga što se ovih dana dešava. Naravno, odgovore nećemo dobiti, bar ne eksplicitno. Jer, neki odgovorini bi mogli otkriti ono što se dugo uspijeva sakriti – novu moguću neugodnu činjenicu, podatak i istinu, koji bi se mogle obiti o glavu aktuelnim akterima neše političke cirkusijade.

 

Kad se tome doda i „mudro“ apstiniranje, bolje reći sračunata epizodna uloga, koju u svemu tome ima hrvatski dio političke vlasti i moćnika ove zemlje, eto nam pozornice, koja ne samo da nudi obilje razloga za brigu i strahove (neki, čak, pominju sukobe), već posve sigurno garantuje sezonu političkih blokada, međusobnog režanja, produbljenog nepovjerenja i ponovnog ukopavanja u političko-nacionalne šančeve, koji će nas odvući nazad. Suprotno do onoga što se govori u evrotlantskom stilu i u vidu zakletvi o putu u Evropu.

To je, zapravo, pravo lice, pravi profil i pravi smjer djelovanja i cilj aktivnosti onih koji sada vladaju. Pogotovo onih, kojima je revizija samo jedva dočekan povod za učvršćivanje u antagonizmima, suprtonostima i međusobnom nevjerovanju. Zbog čega nisu u stanju dokučiti suštinu: da revizija igra korisnu ulogu skidača maski, otkrivača dosad skrivenih karti, s kojima se učestvuje u vlasti i demaskiranja licemjerja i bezorbazluka onih koji se kunu u Ustav, zakone i sistem – ali samo kad to njima ide u prilog, a ne onda kada, recimo, treba poštovati, a ne ismijavati ovu zemlju i odluke njenog Ustavnog suda.