DUBOKO DISANJE: Kalesijska vijećnička pohlepa

DUBOKO DISANJE: Kalesijska vijećnička pohlepa

.Skoro dva i po mjeseca su prošla od odluke Opštinskog vijeća u Kalesiji da se povećaju vijećnički paušali sa 350 na 650, a dnevnice za prisustvo sjednici sa 50 na 100 KM, a ni ulični protesti građana, ni peticija sa oko 1.500 potpisa protiv te sramne odluke, kao ni neispunjeno nobećanje načelnika da će je opozvati – ne piju vode, jer se kalesijski parlament ponaša kao svijet za sebe, bez osjećaja za sve teže ekonomske, socijalne i egzistencijalne prilike običnih ljudi

U NEŠTO OTVORENIJOJ PERCEPCIJI, svojstvenoj običnom, svakodnevnom vokabularu, za to se može reći da je drastičan primjer političko-stranačke perverzije, svojstvene onimah koji su zalutali u (lokalnu) vlast, pa misle da im niko ništa ne može u vezi s onim što rade i onim što ne rade. U malo drukčijoj i medijskim pravilima primjerenijoj varijanti, u slučaju odluke Opštinskog vijeća Kalesije od 5. jula ove godine – da se vijećnički paušali povećaju sa 350 na 650, a dnevnice za prisustvo sjednici (?!) sa 50 na 100 KM – riječ je o sramotnom primjeru beščasti, nepojamnom potcjenjivanju stava javnosti i primitivnoj provincijskoj manifestaciji sile i moći, koju su ovi ljudi sami sebi priuštili, misleći da su nepogrešivi i neranjivi.


Korak dalje u tom primjeru izopačenog shvatanja javne funkcije i odgovornosti opštinskih vijećnika, načinjen je bizarnim pravdanjem ovog poteza podatkom o tome da od 2011. godine nisu povećavani paušali i da su najmanji u odnosu na druge opštine i gradove. Ovo ne samo da je prizemno opravdanje, već i dokaz neimanja sluha za prilike u kojima i u Kalesiji funkcioniše i šepa lokalna vlast, s jedne, ali i u neimanju veze sa stvarnošću, u kojoj, recimo, ni plate u većini slučajeva nisu odavno povećane, ne samo od 2011. godine, s druge strane.

KADA BI SE U NEKOJ idealnoj formi pravila analiza ovog slučaja, teško bi se mogla izbjeći kvalifikacija, koja graniči i sa primjerom, za koje bi se zainteresovala psihijatrija. No, ne želeći ulaziti u tu, stručnu sferu, potpisnik ovih redova će se zadovoljiti upotrebom argumenata i podataka, koji su dostupni javnosti. Prije toga, utisak o tome da su, izgleda, vijećnici u Kalesiji mislili da su domišljati, kada su odluku donijeli 5. jula, na početku sezone godišnjih odmora, računajući na to da će sve proći „ispod radara“ javne pažnje. Kada su vidjeli da su se malo preračunali i da je njihova beščast odmah izazvala reakciju, malo su se povukli s „prve linije fronta“. Tu i tamo, bilo je pokušaja pravdanja, ali je to zvučalo zrakoprazno, neuvjerljivo i, na kraju, odbojno za sve kojima je izazvalo ogorčenje i stomačne tegobe. Uključujući i obećanje načelnika Seada Džafića, koji je bio protiv povećanja i koji je obećao da će ga opozvati, ali to do danas nije učinio.


Uz naglas izrečenu sumnju u to da je načelnik prećutno aminovao ovaj skandal, unatoč činjenici da Kalesija ima budžetski deficit, da će povećanje vijećničkih primanja biti dodatnih 450.000 KM na godišjnjem nivou, te da će biti potreban skoro čitav milion za vijećnike, teško je vjerovati da će se na sjednici Vijeća 23. septembra išta promijeniti. Kolegij Vijeća je već k’o s nokta odbio zahtjev neformalne grupe građana za ukidanje povećanja. Za juli je vijećnicima isplaćena polovina uvećanih paušala, a za avgust, u kome nije bilo sjednice Vijeća, dobili su puni iznos.

NARAVNO, JAVNOST NAJVIŠE zanimaju imena i prezimena i stranačko porijeklo „domišljatih“ kalesijskih vijećnika. Samo petorica su glasala za razmatranje odluke o vraćanju na stare iznose: sekretar Vijeća Hajrudin Huseinović, predsjedavajući Vijeća Mensur Hukić (NBL), Admir Karić (NiP), Damir Džafić (Klub samostalnih vijećnika) i Hasan Ramić (SDA). Tome se protive Jasmin Osmančević (SD, zamjenik predsjedavajućeg Vijeća), Galib Softić (SDP), Fetah Hujdur (PDA), Edis Mujanović (SBB) i Faruk Džafić (SD). Vijećnici Naroda i pravde će na narednoj sjednici Vijeća tražiti uvrštavanje ove tačke na dnevni red, a NiP-ov vijećnik Mujo Mujkić tvrdi da se u cijeloj priči radi o „džentlmenskom“ dogovoru načelnika i većine u Vijeću, jer svaki, pa i kalesijski načelnik, voli da ima pouzdanu većinu i sigurne glasove za provođenja onoga što radi ili ne radi.


Kako god se ovo okonča, a mora se okončati na neki način, ostaje gorak ukus bezočne drskosti, siledžijstva i, naravno, praktično i moćno demonstrirane beščasti. Uz malu vjerovatnoću o spremnosti većine u Opštinskom vijeću u Kalesdiji na to da odluku o povećanju poništi, slijede siguran nastavak građanskog protesta. A to znači uzburkavanje kalesijskih prilika, u kojima – kao i u većini drugih opština – nema mnogo znakova „meda i mlijeka“, ali, eto, ima dokaza da pohlepna i gladna vlast misli da joj je dozvoljeno i ono što sa zdravom pameti – u zemlji pritisnutoj krizom i mnogim problemima – ni slučajno ne ide zajedno.